Pregled posta

1. 1. Secret Schnitter Hand

Upravo ulazim u vlak. Krećem na treću godinu u Wittenbergu – čarobnjačkom fakultetu. Prošla sam školu pa moram na fakultet. Kao što čarobnjačka škola ima vlak 'Hogwarts Express', tako i fakultet ima vlak 'Wittenberg Design'. Jedna sam od najboljih učenica za svoje godine. Inače, imam sedamnaest godina. U školu se ide četiri godine i još tri godine fakulteta da bi se postiglo savršeno znanje. Tada možeš imati posao koji poželiš. Ministarstvo, profesor predmeta u kojemu si cijelo vrijeme bio dobar, a ako hoćeš možeš jednostavno biti običan bezjak, ali tko god završi Wittenberg ne želi biti poput bezjaka jer je njihov život uglavnom mutav. Jednostavno sam mrzila bezjake… bili su mi O.K. oni koji su imali roditelje bezjake, a oni sami su bili čarobnjaci. Bila sam čiste krvi, ali, kada sam bila u Hogwartsu, nisam bila u Slytherinu već u Gryffindoru. Što se tiče Wittenberga, bila sam u Hersu – osnivač Witamiun Hers. To je bilo nešto slično Ravenclawu. Uvijek kažu kako u Wittenbergu točnije znaju kojem domu pripadaš, zbog, ne znam ni ja kojeg razloga.
Zauzela sam prazan kupe, čekajući da se pojave svi moji prijatelji s fakulteta. Nekoliko trenutaka sam čekala da se na vratima pojave Bella, Elinor, Chris, Jane i Alec.
«Hej, ti!» pozdravili su me svi u jedan glas. Najvjerojatnije su se dogovorili. Nasmijala sam se, a onda sam ih pozdravila uzvrativši s «Hej, vi!». Svi smo uvijek bili za šalu. Nijedan nam dan nije prošao, a da nismo provalili stotinu gluposti. Inače je u Wittenbergu bilo puno ozbiljnih učenika. Skoro svi su po cijeli dan učili te sve štrebali napamet. Iako je bilo i dosta učenika koji su bili za šalu. Ipak je bilo više štrebera.
«I? Kako ste proveli praznike?» upitala je Bella, zamahnuvši svojom crvenom, rasplesanom kosom.
«Loše. Bilo je previše dosadno.» rekla sam kao da se dosađujem, ali to je bio moj stil. Uvijek sam bila takva i takvu su me morali prihvatiti. Bella je okrenula glavu prema Chrisu.
«Isto.» kratko je odgovorio. Odgovori su uglavnom bili isti. Jedino je Belli bilo odlično u Francuskoj gdje je provela skoro cijelo ljeto. Još smo blebetali o događajima preko ljeta, a onda je u naš kupe upao neki mali. Imao je smeđu kosu, sako na sebi, zelene oči i, po izgledu sam mislila da je umišljen.
«Je li ovdje slobodno?» upitao je. Kada kažem mali, ne mislim da je bio mali. Po izgledu je bio prva godina na fakultetu, a kada se dolazilo, a bio si već veteran, svi su ti bili mali.
«Hmm… možda… ako samo nisi prva godina fakulteta.» kratko je odgovorila Elinor prezirno ga pogledavši. Mali je prešao pogledom cijeli kupe te se onda osmjehnuo.
«Nažalost jesam… ali, ako se to računa, imam šesnaest godina jer sam krenuo godinu kasnije.» Nije loše ako se mene pita. Mislim da nije loš. Samo će ga trebati malo poučiti da se u našem društvu ne nosi sako, ali ovisi što će Elinor reći. Uvijek je bila izbirljiva… i takva će biti za vijeke vjekova. Ne lažem. Može se reći i da je zla, ali to je ona i takvu ju volimo.
«Hmm… ne znam… možda da možda ne. Šesnaest godina, prva godina fakulteta… ajde dobro, ali na probnom si roku i zapamti, nikad ne nosiš sako u našem društvu, O.K.?»rekla je uz dobro prikriveni smiješak na licu. Mali – kako sam ga nazvala – je ušao u kupe te sjeo odmah do mene.
«Bay the way, zovem se Severus Snape.» Svi smo ga zabezeknuto pogledali, ali on se samo nasmijao bez jedne jedine riječi. Konačno mir, pomislila sam u sebi. Iz ruksaka sam izvadila bočicu u kojoj je bio sok od bundeve. Otpila sam gutljaj te sam je vratila u ruksak. Svi su se u kupeu raspričali, a da ja nisam primijetila. Bella je sretno bila u Alecovom zagrljaju, pričajući sve što joj se dogodilo preko ljeta pa i najmanji detalj. Elinor je izbijala šale zajedno s Jane. Jedino je Chris sjedio u tišinu i gledao u daljinu. Tako je bilo svake godine. On i ja jedino nismo pričali. Nikad. Mnogi su govorili da smo mi 'savršeni par', ali znala sam da to nije istina. On je bio povučen, a ja sam bila vrckasta. To nikada ne ide zajedno. Što se tiče Severusa – brata ravnatelja Wittenberga – on je stavio iPod na uši i slušao glazbu.
Odjednom se na prozoru pojavila crna ruka napravljena sva od kostiju. Počela je zavijati. Zavijanje je postalo sve žešće i žešće. Postajalo je glasnije. Polako mi se počela približavati, a onda su mi se oči, koliko god ja to ne željela, zaklopile. Preda mnom se pojavila samo crnina. Crnina i ništa više.