Javno značenje tijelovske procesije i sloboda ispovijedanja vjere (npr. u školi)...
O današnjoj svetkovini obična Wikipedijina informacija kaže sljedeće:
Tijelovo je katolički blagdan. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva. U Hrvatskoj je neradni dan (jednostavno računanje datuma: deveti četvrtak nakon Uskrsa).
Za Katoličku crkvu, svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.
Pojavljuje se u 13. stoljeću, a na cijelo zapadno kršćanstvo proširuje se u 14. stoljeću. Augustinska redovnica Sv. Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji, imala je viđenje punog mjeseca, na kojem je opazila mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana, kojim bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na njezinu molbu, mjesni je biskup za svoju biskupiju uspostavio blagdan, koji se na početku zvao blagdan Euharistije. Sveta Julijana i njeni suvremenici promicali su ideju toga blagdana i željeli su ga proširiti na cijelu Crkvu. Papa Urban IV. objavljuje bulu 1264., kojom blagdan Euharistije želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt ga je spriječila u tome. Tek u 14. stoljeću, papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu.
Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima diljem Hrvatske.
Međutim, ta informacija ne navodi veliku posebnost današnjega blagdana - euharistijsku procesiju! Naime, slaveći ovaj blagdan Presvetog Tijela i Krvi Kristove slavimo Isusa prisutnog u Euharistiji, to je jasno, ali - zašto se danas sakrament euharistijskog Isusa ne slavi samo u crkvi nego se iznosi i slavi i izvan crkve?
Ovdje valja najprije podsjetiti da se na počecima Crkve euharistija slavila u kućama, potom u katakombama, nazivala se "tajna disciplina" i nije bila pristupačna svima, a Sv. Toma Akvinski u 13. stoljeću govorio kako oni koji ne vjeruju ne smiju tijelo Kristovo ni kušati ni gledati. Međutim, ipak je razvoj pobožnosti u Crkvi doveo do toga da se euharistijski Isus iznio na ulice i trgove sela i gradova, što se čini samo jednom u godini - na blagdan Tijelova.
Taj izlazak iz Crkve kao da hoće reći da Euharistija ima ne dva nego tri dijela. Naime, služba Riječi i euharistijska služba dva su dijela slavlja u crkvi, a treći je dio također važan. On ima sljedeće značenje: nakon izlaska iz crkve kršćani žele i civilni život, tj. život grada i sela, život društvene zajednice prožeti Euharistijom. Dakle, euharistijska procesija označava želju i nastojanje vjernika da i u svakodnevnom životu i u svojim građanskim dužnostima žive s Isusom Kristom, da i po njima Njegovim svjetlom, Njegovom ljubavlju i Radosnom vijesti bude osvijetljen svaki kutak Domovine.
Nažalost, kao što je Sv. Julijana na mjesecu spazila mrlju, tako i danas ima onih koji na "euharistijsko Sunce" nabacuju različite mrlje. Zapravo, oni - na sramotu nekih vjernika, premda na vlastitu štetu - lako (za svoje ciljeve) "u Kruhu prepoznaju Onoga koji je visio na Križu". To sjajno opisuje briljantna priča genija Gilberta Keitha Chestertona (1874.-1936.), engleskog pisca obraćenika (1922. pristupio je katolištvu). U djelu KUGLA I KRIŽ opisuje zgodu i razgovor između profesora Lucifera i redovnika fra Mihovila tijekom leta zrakoplovom. U trenutku kad su bili iznad londonske katedrale profesor je izgovorio strašnu psovku protiv KRIŽA. Fratar mu tada reče: "Razmišljam godi li ti ta psovka", te ga zatim pozva da čuje sljedeću priču.
"Već sam upoznao čovjeka poput tebe; i on je mrzio RASPELO. Izbacio ga je iz svoje kuće, s vrata svoje žene, čak i sa slika; govorio je da je ružno, simbol barbarizma, protivno radosti i životu. Razbjesnio se još i više – jednoga se dana uzverao na crkveni toranj, otrgnuo KRIŽ s njega i bacio ga s visine. Završio je tako što se ta mržnja pretvorila najprije u delirij a zatim u mahnito ludilo.
Jedne ljetne večeri se zaustavio pušeći lulu pred podugačkom ogradom. Nije treperilo nikakvo svjetlo, nije se micao ni list, ali je on vjerovao kako vidi tu dugu ogradu pretvorenu u postrojbu KRIŽEVA spojenih jedan na drugi uz brijeg i niz dol. A onda, vrteći štapom, krene prema ogradi, kao da su ispred njega neprijateljske postrojbe. Cijelom dužinom ograde povadio je i polomio svaki kolac na koji je naišao.
Mrzio je KRIŽ, a svaki je kolac za njega bio KRIŽ. Stigavši kući, opet je posvuda vidio KRIŽEVE. Rastrgao je namještaj, založio vatru, a sutradan su njegov leš zatekli u rijeci."
Na oštar pogled profesora Lucifera stari fratar odgovori da ta priča, premda ju je upravo izmislio, dobro iskazuje ono što čine profesor i njegovi bezvjerni prijatelji. "Počinju lomljenjem KRIŽA, a skončavaju razaranjem postojećeg svijeta!"
Poticaj za ovako intoniran post - spajanje "euharistijske kugle" i Luciferova trganja križa - dala mi je najnovija informacija da se slično događa i danas, na početku 21. stoljeća. Naime, upravo ono što smo doživljavali u totalitarnom komunizmu - kada u školi, u vojsci, na radnom mjestu... nigdje u javnosti nije bilo dopušteno, tj. bilo je zabranjeno čak i osobno isticanje KRIŽA - ponovno se događa anno Domini 2009. u Hrvatskoj! Nevjerojatno, ne u Kini, na Kubi, u Koreji... ne u nekim zemljama strogog šerijata... ne negdje tamo daleko... nego u jednom našem gradu, u jednoj biskupiji koja nosi naziv po dvama gradovima (kao što je npr. Splitsko-makarska, Đakovačko-osječka...)...
Pa što se to dogodilo? Žalosno je što ovaj lijepi blagdan moram kvariti takvom mrljom, ali istina je:
Profesorica/učiteljica je u razredu učeniku zapovjedila da skine KRIŽIĆ koji je imao na lančiću...!!! Što to znači? Je li to najava novog pedagoškog totalitarizma ili je ostatak staroga... ili...?
Tijelovo je blagdan i praznik, a KRIŽ još uvijek u javnosti nema slobodu!?
Post je objavljen 11.06.2009. u 13:35 sati.