Mike Hammer: You`re never around when i need you
Velda: You never need me when i`m around.
Dijalog iz filma Kiss me Deadly (1955) po
romanu Mickey Spillanea..
Da, sve je stvar percepcije. Iako citat iz filma govori sam za sebe, možda bi trebalo razmisliti kakav bi to bio junak film-noira, koji uza sebe ima ženu kada mu je potrebna. Jest poneka se uvijek nađe da mu zalijeva rane čistim whiskyjem, previja mu iste i ušuška ga pijanog od tog istog whiskyja u krevet, ali obično se uspostavi da je taj komad ustvari šarmantna kučkica koja je lažirala vlastitu ucjenu, otrovala oca i pobjegla sa svim ljubavnikom parama (a koji je pak bio neka zaribani mafiozo). A za junake tvrdokuhanih krimića, ljubav može biti fatalna, ali ne i sila koja pokreće svijet.
Odnosno kao i u životu ona se događa više kao usputna radnja, a ne kao cilj neke uzvišene potrage. Zato sam uvijek više volio hard-boiled krimiće nego duhovnu literaturu, koja nas lažno uvjerava da samo treba postaviti ciljeve, da sve u životu ima smisla, da se ništa ne događa slučajno i da treba slušati srce i da je važniji put nego cilj. To je zato što u ezoteričnim coelhovsko- tolleovskim ljigama nema slomljenih noseva, korumpiranih političara, fatalnih kučki, debelih i znojnih gangstera i pijanih junaka bez prebijene pare. Svijet duhovne ezoterije moguć je samo u Huxleyovom Vrlom novom svijetu, u prozacovskoj varijanti neoliberastičkog raja, gdje ultimativna sreća predstavlja samo odsustvo nesreće, što je naravno iluzija krhkija od ždrala od češkog kristala.
Jebeš sreću bez okrvavljene košulje.
Ali sve to na stranu, jasno nam je da će Mike Hammer baš kao i svaki tvrdokuhani junak uvijek zbrisati, obično baš u onom trenu kada mu žena postane potrebna. Odnosno ona mu može postati potrebana samo onda kad je nema, jer što bi u suprotnom on radio s njom. Vodio je na Titanic? Kupovao joj dijamante? Oženio je pred 300 komada rodbine, prijatelja, žicara i odabrane djece? Nemoguće, ako ništa jer bi na vlastitoj svadbi vejrovatno morao skinuti šešir, a to je nešto što naš junak ne čini, osim kad ga prebiju. A i mrzi veselu gomilu.
A što bi zapravo Velda i mogli učiniti kad je prisutna osim paljenja rana žesticom. Poravnati mu jastuk, skinuti papuče, skuhati mu ručak i ujutro kavu? I njoj je jasno da postaje ona koju on treba, tek u trenutku kad nestane, zato jer on nikada ni ne želi saznati zašto bi mu ona mogla biti potrebna.
Zvuči komplicirano, ali zapravo nije.
Kao što nam se i u pravom životu ponekad čini da nam upravo sada fale osobe koje su nam najviše potrebne, zaboravljajući da smo činili sve da se uvjerimo da su nam nepotrebne, u trenutku dok su bile tu. Zatvoren krug.
Zato nemojte kupovati blesave self-help priručnike o muško-ženskim odnosima, i slušati one tričarije da su muški s Marsa a žene s Venere(ili što bi rekao Leb- iz birzije i s placa). Radije pročitajte ponovo koji Spillaneov ili Chandlerov krimić ili pogledajte koji film-noir 40-tih ili 50-tih. Osim što ćete ponovo puno saznati o svijetu u kojem živite, saznat ćete i da su i muškarcima i ženama, bez obzira na šešire, pištolje i fatalan smiješak, potrebne iste stvari.
Jedino što je to rijetko, dok su u istoj prostoriji
Post je objavljen 11.06.2009. u 13:10 sati.