Marketing
Do posljednjeg daha
Radnički dom, Radnički trg 2 (kod tržnice), petak 12.06.2009. u 21.00 h
Do posljednjeg daha (A Bout Du Souffle)(1960.)
Režija: Jean-Luc Godard
Scenarij: Claude Chabrol, Francois Truffaut
Uloge: Jean-Paul Belmondo, Jean Seberg, Daniel Boulanger, Jean-Pierre Melville, Claude Mansard, Jean-Luc Godard
Mladi kriminalac Poiccard, nakon što je u Marseillesu ukrao automobil i, vođen nekontroliranim nagonom, ubio policajca, hrli u Pariz da bi utjerao dugove, a i susreo se s Amerikankom Patriciom u koju je zaljubljen. Međutim, ona, kao pomodarka koja želi postati novinarkom, se koleba u strahu od budućnosti s toliko radikalnom i anarhoidnom osobom poput njega. Istodobno, Poiccard je pred uhićenjem, ali uspijeva izigrati policiju. Njegova je sudbina zapravo u Patricijinim rukama...
Cjelovečernji prvijenac J.-L. Godarda, u osnovi gangsterska melodrama, od mnogih sineasta i sinefila doživljen je kao manifestno djeli novog vala, ali i kao izraz emancipacije mladih (naraštaji tzv. buntovnika bez razloga i mladih gnjevnih ljudi), posredno i preteča revolucionarnog mentaliteta koji je došao do izražaja 1960-ih.
Povijesnofilmski, film obnavlja i osuvremenjuje likove i motive poetskog realizma - usredotočenje na životnog gubitnika, prijestupnika i bjegunca ispunjenog ogorčenjem prema cijelom društvu, gubljenje povjerenja u bližnje, prijezir prema društvenim pravilima, ljubav kao uzaludni pokušaj prevladavanja teškoća, ali je i hommage američkom film noiru, gangsterskom i B filmu.
Film obilježava težnja prema originalnosti. Ismijavaju se stilskoprikazivačke konvencije (npr. pomaci kamere kojima se odvraća pozornost od seksualnih intimnosti), rabe se "nekorektni" skokoviti montažni prijelazi, pribjegava se citatima, preuzimaju metode dokumentarne struje cinema verite. Ovo posljednje, kao i snimanja iz ruke (bez fiksirane kamere) na pariškim ulicama i nemaran odnos prema prolaznicima, koji zure u kameru i glumce, te mnogi očigledno improvizirani dijalozi zračili su duhom spontanosti, što je privlačilo protivnike stereotipnih zanatskih režiranja.
Sav snimljen izvan studija, skromnim sredstvima i za samo 4 tjedna, bez scenarija i knjige snimanja, film se postavio kao nov i uspješan model produkcije kakav će se početi oponašati i izvan Francuske. Proslavio je dotad malo poznatog J.-P. Belmonda - Belmondo je postao najvećim otkrićem novog vala te ubrzo najpopularnijim francuskim glumcem. J. McBride je 1983. snimio amerikanizirani remake.
(izvor: A. Peterlić, HFL, 2003.)
Post je objavljen 09.06.2009. u 23:35 sati.