Marketing
Tragači za srećom
Ne mogu se skriti niti pobjeći općoj histeriji koja danima vlada ovim nesigurnim prostorima pa sam nekoliko redaka odlučio posvetiti pripadnicima civilizacijske močvare koji su se, u nemalom broju, dali u potragu za pozlaćenom žilom sreće. Fascinantno je i istodobno zabrinjavajuće koliko je njih uzavrelo za porastom životna standarda preko noći. Kao da sve zadovoljstvo leži u brojevima, još jednom ljudskom izumu kojim se olako manipulira i koji ne daje suvišna smisla životu kakva zagovaramo.
Živio sam život od vrha do dna, da, baš tim obrnutim redoslijedom, život u kojemu sam se bilo kojega dana mogao zaputiti u autosalon ili na krstarenje, ali i život u kojemu se prodavala obiteljska zlatnina kako bi se otkupio život za naredna tri dana. Snalazio sam se s plaćom od sto eura i nikada opustio s onom od tisuću i više kako se ne bih vratio u dane kada sam doslovce krpao čarape i odijela. Usprkos tim neslavnim danima nikada nisam tražio prečac niti se nadao sreći iz šešira. Znao sam da uspinjanje, a ne čekanje i očekivanje, dovodi do vrha. Kada bih god uzmogao, štedio sam, ali i davao drugima ne očekujući da će mi jednoga dana biti uzvraćeno u potrebi. I sada ću, makar i jedan euro, staviti na stranu dok će ekspedicije tragača za srećom taj novac, možda i stostruko više, uložiti u svoju potragu za, vrlo vjerojatno, čak ni pozlaćenom žilom. Zatražite ih cent i vidjet ćete koliko će im biti teško rastati se od njega. Na ovoj sam se svojoj ispucaloj kori suočio sa stvarnom moći papira koji u nekim trenucima doslovno znači zadržati život. To su itekako osjetili svi oni potrebiti kojima o novcu ovisi bilo koji oblik preživljavanja, ali i svi ostali što neprestance svjedoče različitim humanitarnim akcijama u kojima se doslovce slaže kovanica na kovanicu. Na ljudsku žalost to zna i naša cijenjena blogerica Irena, kap u moru potrebitih, stoga ovim putem predlažem sretnom dobitniku onih silnih milijuna na lotu, milijuna koje su uložili tragači za srećom, da u svoju novu egzistenciju ne krene samo ispunjenjem hedonističkih mu želja (kako se može zaključiti iz nekih napisa u onih željnih dobitka poput "kupio bih si ovo, kupio bih si ono"), nego i brigom za bližnjega. Siguran sam da pružanje ruke bližnjemu neće dovesti do iščašenja i da će sretnome dobitniku još uvijek ostati dovoljno da se ne osjeća malenim u svojoj koži.
Zašto toliko živimo za novac, pa čak i krademo tuđi život u njegovo ime tvrdeći da nas usrećuje i eliminira probleme? Možda zato jer je novac nepotpuni blagoslov, ali ipak blagoslov, netjelesna strast, ali još uvijek strast. S njime smo, istina, nepotpuni, ali bez njega smo praktički nepostojeći pa zmeđu nepotpunosti i nepostojanja radije biramo kakvo-takvo postojanje. Ipak, ni oni koji ga imaju, ni oni koji ga nemaju, ne žive sretno jer ne mogu ostvariti sva svoja htijenja - bilo materijalna, bilo nematerijalna - i tu nastaju rascjepi u međuljudskim odnosima. Nismo li svjedoci vremena u kojemu se jednako mogu kupiti istina, prijatelj, ljubav i šampinjoni? I to na istoj blagajni. Pa postoji li onda uopće sreća? Rekao bih da je ona samo loše sročeni pojam za stvarni osjećaj zadovoljstva, trenutak ugode koji je promjenjiv u prostoru i vremenu. Baš zato što nije trajan i što je kolebljiv postaje najtraženijim jer u našem umu najdulje ostaje spomen na ono što nas je činilo zadovoljnima, ali istodobno i generira, pod utjecajem okoline, potpuno pogrešne impulse o izvorištima njihove pojave. Tražeći njezine nepostojeće univerzalne obrasce koji nas uvijek odvedu ka materijalnom, sve se više udaljavamo od mogućnosti da se ponovno susretnemo s njima pristajući na kompromis kako ništa vrijedno nije besplatno. Možda baš zato gotovo nikada ne ponavljamo radost djetinjstva, a čast nam se čini precijenjenom. Istina, lijepo je biti platežno moćan i osjećati sigurnost društvena opstanka, i koliko god pokušavali slijediti nepisana pravila uzorna ponašanja i morala, sve više stanje duha podređujemo stanju na računu, a ova nam trusna područja samo dodatno odmažu u hvatanju spoznaje o pravim ljudskim vrijednostima. Kako ih željeti kada nam mnijenje šapuće kako je nemoguće biti pošten i istodobno uživati u obilju? Duh vremena koji se presvukao iz diktatorske u profitersku magluštinu teško da ikome može biti jamstvo poštenja, a dodamo li tome prezir prema obilnom koje istodobno stvara zavist i žudnju za njegovim posjedovanjem i snažnu odbojnost prema dnu društvene ljestvice, postaje jasnim izvor novostečenog komoditeta. Iz te kombinacije prezira i žudnje, ali i sveopćeg nepovjerenja jednih prema drugima, u konačnici i bezvoljnosti prema sebi samima da se nešto može načiniti s deset prstiju i ponukani varkom da je sve vrjednije od zdrava znoja, nastale su prave male ekspedicije tragača za srećom koji dublje tragaju što je na horizontu slabija vidljivost. Nisu li mnogi u toj potrazi izgubili argumente za igru po pravilima i prihvaćanje općih ljudskih vrijednosti? Nisu li djelomično u pravu kada pitaju: Zašto bismo cijenili rad, ako smo okruženi onim koji su uspjeli bez truda? Zašto bismo inzistirali na sposobnosti, ako profitiraju samo podobni? Zašto bismo gubili dane, ako u jednom trenutku možemo ostvariti više nego u svim ostalim danima pred nama? Imamo li pravo osuđivati društvo kojemu još uvijek nije dosta kruha i igara. Ali što kada ponestane brašna, a igra postane besmislena? Hoćemo li se okomiti jedni na druge poput gladnih zvijeri?
Post je objavljen 09.06.2009. u 19:49 sati.