Kada primjetiš da nekoga nema, shvatiš koliko ti fali. Ponekad je kasno. Kasno za oprost. Kasno za kajanje. Život je surov. Prekratak za kajanje. Prekratak da bih se okrenula i rekla oprosti. Moram bježati... Čak i u snu čujem lupanje njegova srca i njegove povike u gluho doba noći. Čujem kako izvikuje moje ime s okusom gorke belgijske čokolade na nepcima. Sjećam se kada sam ga prvi puta vidjela. Ušao je u moj san kao crna spodoba s nedokučivim izrazom na licu. Tada nisam ništa prepoznala. Njegovu prepredenost. Njegov cinizam. Shvaćam da mi je oduzeo Anđela. Moga Anđela. Anđela s bijelim krilima. Prevelika sam kukavica da bih sama sebi priznala da mi nedostaje Anđeo. Nedostaje mi puno toga. Naše prepirke preko telefona. Pričanje priča za laku noć. Čak i sada... nedostaje nešto. Kada vidim svoga Anđela, shvatim koliko puno toga je nedorečeno. Mogu pričati satima..., a ne ću reći bit onoga što želim reći. Tek kada dođem kući, one rečenice oprosta samo vise u zraku. Možda će jednoga dana pasti na zemlju, kao i ja s njima, no znam da će biti prekasno za to, jer će se Anđeo izgubiti.
Post je objavljen 09.06.2009. u 17:46 sati.