Firma mi ne radi već tri mjeseca. Bez obzira što ne radimo, ponekad moramo ipak svratit do kancelarija, čisto forme radi, pa su tako i mene neki dan zvali da dođem upisat , pazi ovo, radne sate kolegama iz moje službe. Kad ljudi ne rade, a moraš im upisati koliko su radnih sati radili, osjećaš se u najmanju ruku blesavo.
No, pošto je taj osjećaj ionako moje prirodno stanje, podnijela sam nekako. Firma mi se nalazi izvan Splita i na posao sam inače uvijek putovala autobusom koji je kupio sve radnike po gradu, ali sad firma ne radi pa nema ni autobusa. U vlastitom aranžmanu, stvar postaje komplicirana, moram promijeniti najmanje dva autobusa gradskog prometa za stići na odredište, i to mi je predstavljalo popriličnu tlaku.
Ipak, obaveze su obaveze, ako se od mene traži da dođem zbrojiti radne sate ljudima koji ne rade, onda ja to ozbiljno i savjesno izvršim, i nemam šta pitati se o smislu cijelog poduhvata. Tako sam čekala autobus, i čekala i čekala, ali on nije dolazio. Pomalo me hvatala nervoza, počela sam Prometu spominjat neke uže članove familije i sve to, mislim, znam da u Splitu autobusi imaju poprilično...ležeran odnos prema redu vožnje, ali sat vremena čekanja je čak i za mene bilo previše.
Srećom, tad mi je netko, tko me poznaje dovoljno da bi mu to palo na pamet, sms-om natuknuo da možda čekam autobus na krivoj stanici? Naravno, taj netko bio je u pravu.
Da skratim, u firmu sam stigla otprilike dva sata nakon što sam se uputila iz kuće, i time potukla svoj vlastiti rekord u uzaludnom čekanju pravog prometala na krivom mjestu. Šta ću, nekad se tako zanesem.
Dok sam u firmi ispunjavala obrazac za radne sate, tjeskobno sam razmišljala o putu nazad, koliko će li mi tek vremena trebati da se, po pasjoj vrućini, sa dva autobusa dokopam doma svoga, kadli dobijem poruku od prijateljice koja mi objavi da je u šopingu baš u trgovačkom centru preko puta moje firme, pa mogu lijepo s njom kući, i na kavu, naravno. Mojoj sreći nije bilo kraja!
Izašla sam iz firme razgaljena sretnim spletom okolnosti koji će me spasiti beskrajnog čekanja i drmusanja po autobusima, pa sam tako hodala skoro pocupkujući od sreće, i mašući svojom torbicom nimalo ženstveno, sa osmijehom na licu, sa jednom od onih mojih blentavih faca radnog naziva „Alaj-je-lijep-ovaj-svijet-ovdje-potok-ondje-cvijet“.
Iz suprotnog pravca je dolazilo jedno auto, na koje ne bi bila ni obratila pažnju, da se isto nije zaustavilo, a šofer spustio staklo prozora i upitao me:
- A imaš li čizme?
E sad, možda bi to bilo neobično pitanje nekome sa boljim smislom za realnost od mene, ali ja oduvijek živim u nekom svom paralelnom svijetu u kojem je sasvim normalno da te nepoznati vozač nepoznatog automobila usred sunčanog svibanjskog dana zaustavi sa pitanjem koje nema veze niti sa logikom niti sa vremenskim uvjetima a ponajmanje sa suvislim poretkom stvari u životu, pa ja automatski spustim pogled prema svojim stopalima u laganim ljetnim sandalama, te, utvrdivši stanje, pristojno odgovorim:
- Nemam.
Doduše, moram priznati da mi je kroz glavu panično prošla pomisao kako sam opet propustila neku društvenu akciju, tipa „Svjetski dan čizama“ ili „Obucite čizme i podržite borbu protiv izlovljavanja kitova u Atlantskom oceanu“ ili „Stegnite vi čizme, bando lopovska!“, ili možda čak neku akciju trgovačkog centra u kojem me čekala prijateljica, štajaznam, tipa „Svaki peti KORISNIK koji uđe u centar u čizmama dobije bon na 500kn!“.
Tip u automobilu zavrne očima, a ja posramljeno požalim što nisam ponijela proklete čizme bar u nekoj najlonskoj kesici, zlu ne trebalo, iako je praktički već počelo ljeto, kadli će on opet:
- A kako misliš preć preko lokve? – i rukom pokaže nizbrdo, u pravcu trgovačkog centra.
Pogledam zbunjeno u smjeru njegove ispružene ruke, i ugledam, nasred ceste kojom trebam proći, ogromnu lokvetinu vode, dovoljno duboku da se u njoj udave i prisebniji od mene, a toliko široku da nije postojao način da ju se zaobiđe.
- O ne! - pomislim očajno – sad ću još morati do centra doći zaobilaznim putem po suncu koje prži kako već prži u Splitu početkom ljeta, prokletstvo, danas očito nije moj sretan dan!
Tad onaj stvor iz auta, glasom koji nije trpio pogovora, izjavi:
- Ok, ok, pričekaj, ja ću te prevesti preko lokve, samo da okrenem auto!
Ne vjerujući da se to stvarno događa, blenula sam u njega i pokorno čekala da okrene auto, razmišljajući usput kako u današnje vrijeme, kad ljudi gaze jedni preko drugih jer više nitko nikoga ne vidi, ne postoji čovjek koji će se brinuti kako će netko njemu posve nepoznat proći preko lokve, što dakle znači da dotični možda nije nevjerojatno ljubazan i plemenit ljudski stvor, nego najvjerojatnije neki odbjegli masovni ubojica ili još bolje, pardon, još gore, seksualni manijak, i da ću skončati svoj blesavi život kao njegova žrtva.
Bez obzira što mi je takva zlosutna misao prošla kroz glavu, znala sam da ću sjesti u to auto, jer mi je od pomisli da je čovjek masovni ubojica, još gora bila pomisao da on to NIJE, i da bi svojim odbijanjem obezvrijedila jedan trenutak savršene ljudske ....prisutnosti.
Kad je stao kraj mene i otvorio vrata, ušla sam bez oklijevanja, osmotrila ga, nije izgledao kao manijak, što ništa ne znači, ne izgledam ni ja kao da ispod kreveta držim max-tv i ostale t-comove pakete, jel'te, dakle, njegova fizionomija mi nije ništa otkrila, ali šta, pa ionako sam već ušla, šta bude bit će, život je rizik.
Prošli smo lokvetinu, dovezao me do ulaza u trgovački centar, pogledao me nasmiješen, i rekao:
- Evo nas!
Promatrala sam ga zabezeknuta, i izlanula:
- Vi ste sigurno neki vanzemaljac?
- Hahaha, nisam, iako se često tako osjećam...a zašto to misliš?
- Pa, mislim, znate, u današnje vrijeme, kad nikoga nije briga za nikoga, kad kažu da možete i umrijeti na cesti a da nitko i ne primijeti...vi se brinete kako će neka vama potpuno nepoznata smušenjakinja preći preko lokve...? Ako niste vanzemaljac, onda je meni danas sretan dan, i najbolje da odem odmah uplatiti loto!
Mislim da se smijao još dugo nakon što smo se pozdravili, a meni je ostao neobičan osjećaj da sam upravo doživjela vanzemaljsko iskustvo, kao da sam upravo u stvari i dobila na lotu, a nisam čak ni uplatila listić...ili listić uplatimo samim rođenjem, ali dobitke, one male darove koji ukazuju na ljepotu, jednostavno previdimo, jer ih tražimo na krivim stranama, kao što sam ja to jutro uporno, i nervirajući se, čekala autobus na krivoj stanici....?
Post je objavljen 09.06.2009. u 10:19 sati.