Prije nekoliko me tjedana moja bolja polovica prije spavanja zamolila da namjestim budilicu na četiri sata. "Ideš u ribičiju?" pokušao sam biti duhovit iako mi je bilo savršeno jasno da njoj nije do smijeha: radila je, naime, na prezentaciji o kojoj je ovisila sudbina polovine čovječanstva. Bar je ona tako mislila. Nije bilo druge, namjestio sam budilicu na četiri. Kad je zazvonila, krajnjim sam naporom otvorio jedno oko - i vidio najbolju suprugu na svijetu kako već sjedi za laptopom i radi punom parom. "Isključi budilicu, molim te", bilo je posljednje što sam čuo prije nego što sam ponovno zaspao.
Što je najbolje, to nije anegdota, prispodoba, izuzetak od pravila - to jest pravilo. To je postao stil života moje generacije.
Većina mojih prijatelja ima sličan radni tempo: buđenje u šest ili sedam, odlazak na posao, povratak s posla između 18 i 20 sati, večera, padanje u komu pred televizorom, buđenje nakon odjavne špice i odvlačenje do spavaće sobe, ponovno pad u duboki san i - zvrrrrrr - zvonjava budilice šokira nas i gurne u novi radni dan. I tako od ponedjeljka do petka, a onda posao uzmemo i kući, da nam se nađe preko vikenda.
Sjećam se da sam kao klinac listao Trend, Moj mikro, Svet kompjutera itd. i sanjao da ćemo jednoga dana svi imati računala koja ćemo moći nositi sa sobom. I, gle, ostvarilo se! Sada posvuda možete vidjeti nasmiješene i preplanule manekenke i manekene koji vade svoj laptop i šalju godišnje izvješće s tamo neke prelijepe pješčane plaže (kao da je pisanje godišnjeg izvješća nešto najbolje što se na toj plaži može raditi...). Dileri mobilnim mrežama tapšu nas po ramenu i obećavaju divni novi svijet u kojem u svakom trenutku možemo provjeriti svoju elektroničku poštu, poslati MMS, video pozivom biti u kontaktu sa svojom obitelji...
Nitko ne govori ništa o tome da zbog takva stila života nitko zapravo više i nema obitelji. Meni, primjerice, nedostaje još koji mjesec do trideset i pete, a samo je jedan (jedan!!!) moj prijatelj iz - 'ajmo reći rane - mladosti oženjen. I samo taj jedan ima dijete. Što radimo mi ostali?
Pa, upravo to - radimo. Imamo posao, ali nemamo život.
Imamo prijenosna računala, službene mobitele i automobile, dnevnice... Imamo sve da možemo u svakom trenutku biti na raspolaganju. Zapravo, već smo tako izvježbani da nikome nije teško ostati na poslu 10 do 12 sati, sve dok se posao ne napravi. A posao se nikada ne napravi. Što je najbolje, isto je i ako radite slabo plaćen posao s minimumom odgovornosti. Možda imate nešto manje briga, ali svejedno se od vas očekuje da budete na raspolaganju kad god zatreba, da šutite i radite. Kad šef zove, vi ste spremni!
Ostaje nam samo da se sa sjetom prisjećamo dana kad nismo imali mobitele i nismo bili dostupni u svakom trenutku, kad nije bilo faksova, skenera, elektroničke pošte, PDF-ova, memorijskih kartica, računala stolnih i prijenosnih, pisača, GPS-ova, interneta (zamislite život bez interneta!!!), dlanovnika, memory stickova, USB-ova... I ostaje nam samo da žalimo za danima kad smo uopće imali vremena naći se u lokalnom bircu s dečkima, popiti dva piva i lagano krenuti prema stadionu na tekmu - znajući da nas sljedećih nekoliko sati ne mogu dobiti ni šef ni djevojka ni starci...
Riječ urednika Mens healtha
Post je objavljen 08.06.2009. u 21:07 sati.