Posljednja tekma Baranjske lige veterana. Došlo nas je 18 igrača. Od toga 6 (šest) momački ozljeđenih i naravno nisu se ni skidali. Dakle na klupi za rezerve bio je samo Hrco Ehman.
Počeli smo u sastavu 4-4-2 odnosno Nevista - Zvone, Dumba, Damba, Darac - Kljun, Periša, Kurto, Vinko - Ruda i Franjo.
Kada sam u ulozi izbornika vidim gdje su nedostaci i brzo reagiram kako bi dobio prednost u igri. No kada sam bio u igri vidio sam već u sedmoj minuti da su Ruda i Franjo indisponirani rekovalescenti i odlučio sam odjuriti u napad što je rezurtiralo našim prvim, vodećim zgoditkom. Kako mislite tko je strijelac? Pa ja pobogu. Zar mislite da ova dvojica mogu zabit gol? Ma haj'te molim Vas... Zabio sam ga inače izvrsnom golmanu Buci. Pod prečku. Nemilosrdno. Po incidentima sklona Biljska publika ovaj zgoditak nije prešutila. Nagradili su ga dugotrajnim pljeskom. Jebiga, zaslužio sam. Ma tko zna zna. Dakle lako meni kad znam. E onda sam ja malo izišao jer mi je koljeno bilo spremno za ples i kojekakva iskakanja...
Moji momci nisu uspjeli zadržati vodstvo. Sve je bilo dobro do same završnice jer smo tada ostajali bez ideje. Užas. Unatoč tome što su Biljane ugurani na njihovih 30 metara dvije brze kontre i Bilje je vodilo 2:1. Iako sam se već skinuo, otuširao i maznio pivu vidio sam da bez mene ne mogu. Ponovo u svlačionicu, ponovo oblačenje u opremu i u boj. Prvi moj kontakt sa loptom rezultirao je općom pomutnjom u redovima Bilja. Jedan dupli pas sa Kovom i tri igrača su ispala ali je četvrti koji me je čuvao iz prikrajka uspio uspio u posljednji tren skinuti mi loptu s noge. Ali vidjelo se da je nastala panika kod domaćina. Publika je urlala "Pa Kljuna čuvajte" "Samo njega" "Svi na njega" i štošta drugog. To me je još više motiviralo. Malo sam se povukao prema centru kako bi dobio prostora. I isplatilo se. jedan odbijanac nakon našeg kornera završio je na trideset metara od gola Bilja. Naletio sam i opalio iz koljena, onako majstorski, pogodio sam unutarnju stranu stative. Zvoni stativa, žestoko. nastala je stanka jer su svi igrači nakon tog šuta zastali i glasno mi aplaudirali i sudac, naravno. OK ljudi ajmo još igrati, velim im ja... jedva su prestali. Ovi što su bili uz ogradu jer nisu uspjeli kupiti kartu (stadion je bio rasprodan) rekli su da nakon tog udarca u stativu (koja će se ponovo morati učvršćivati jer je vidno rasklimana) prva susjeda Juliška rekla "Isuš&Marija, ovak čudno zvona nisu dugo zvonila..." I sam sam već shvatio da sam pretjerao te sam odlučio završiti utakmicu miroljubivo. Bio je naš korner i zajurio sam se na jedanajsterac i potom naglo na drugu stativu vičući Kurti koji je izvodio korner "Na drugu, daj, daj, drugu..." I naravno i golman i sedam domaćih igrača jurnilo je zamnom. Rukama, nogama, tijelima samo da me spriječe u prijemu lopte. Mudri Kurto je to vidio i lagano odigrao na prvu stativu usamljenom i napuštenom Hrci koji je naklonom glave postigao zgoditak.
Četvrti sudac je tada prosudio da je najbolje odsvirati kraj i pokazao je - 6 minuta, da minus šest zbog najezde komaraca (to je kao službeni razlog...) no svi znamo da je svirao kraj kako bi spasio domaćine od motiviranog i ubojitog Kljuna. I to je to. 2:2. Kraj.
P.S.
Jedino me mogu zviždukom zaustavit
Post je objavljen 08.06.2009. u 20:47 sati.