Marketing
I.DIO: Početak kraja, kraj početka... od sada početak za mene!
Ušla sam u učionicu, svi su pogledi bili upereni prema meni. Oh, divno, pomislila sam. Još jedno gubljenje vremena. Što li ja, dovraga, radim na dodatnoj nastavi matematike?
Pogledala sam lica s kojima sam dijelila učionicu. Dva dečka su rješavala zadatke u bilježnicu. Bili su apsolutno predani poslu. Jedan je pokušavao doseći olovku koja mu je ispala pod klupu, dok je drugi rješavao zadaću iz engleskog i tipkao po mobitelu. Posljednji od njih ispisivao je matematičke formule po ploči. Složila sam nevoljan izraz lica te s mukom pustila da mi torba s ramena klizne na pod. Ponovno sam se pitala što, dovraga, radim u učionici punoj čudaka. Barem sam ih tada smatrala čudacima. Ruku na srce, većina ih se odijevala neugledno, slušali su glazbu alternativnih bendova, dok su druga polovica bili mamini sinovi, odjeveni u košulje. Vrhunac zabave bilo im je pričanje neshvatljivih viceva o politici i ekonomskom razvitku, iliti posustajanju, ili kako li su to već nazivali.
Iz razmišljanja me prenuo profesorov glas: „Oho, Gloria nam se odlučila pridružiti! Istina, s kašnjenjem na nastavu od 35 minuta, ali oprostit ćemo joj ovaj put. Dečki, hoćemo li?“. Svi su se složili.
Dečki su se, unatoč upravo navedenim karakteristikama, doimali nevjerojatno ljubazni, iako su za mene bili tek školski poznanici koje pod velikim odmorom srećem na hodniku Sada smo se, stjecajem okolnosti, našli na istom prostoru u isto vrijeme. Bili su dobro raspoloženi, a i sveukupna atmosfera je bila vrlo opuštena. Nisam mogla odoljeti da se ne nasmiješim. Polako sam počela razbijati svoje predrasude o njima. Naposljetku, tu sam čisto iz zabave i kraćenja minuta. A i voljela sam profesora matematike, Barneya. Bio je već stariji čovjek, no nevjerojatno pristupačan, uvijek otvoren za razgovore sa učenicima. Duša od čovjeka, u punom smisli riječi. Zato su mi dodatni sati matematike izgledali kao dobra prilika za nadogradnju mog, ako ćemo iskreno, klimavog znanja matematike. No Barney je u meni vidio potencijal, zato sam valjda i bila pozvana na ovaj susret. Zato sam se i nalazila u učionici s budućim matematičkim genijima.
Podignula sam torbu s poda, ovaj put bržim, okretnijim koracima. Zakoračila sam prema slobodnoj klupi u srednjem redu.
„Oprostit ćemo ti ovaj put ali… idući ne“ rekao je dečko u klupi ispred mene, pomalo strogim glasom. Ipak, pri pogledu na mene na licu mu se ozario osmjeh. Bilo je nešto privlačno u njemu. Zapitala sam se kako ga nisam primijetila pri samom ulazu u učionicu.
„Ovaaj… mhm… ovaj… da. Dobro“ odjednom nisam bila u stanju formirati jednostavnu rečenicu.
Sjela sam na mjesto dok mi se u mislima vrzmalo bezbroj nedefiniranih osjećaja. Bruno je sjedio ispred mene. Bruno, tajna žudnja većine djevojaka. Bilo mi je jasno zašto je kod drugih prouzrokovao patnje. Savršeno jasno.
Nikada do sad nisam s njim prozborila ni riječ. Za mene je bio samo jedan tipičan popularni dečko za kojim bi uvijek trčalo 10-ak djevojki istovremeno. Zapravo, nisam ni bila sigurna kako točno izgleda. Sve do sad.
Dok sam sjedila tamo i olovku vrtjela među prstima, nisam se mogla oduprijeti nagonu. Posvetila sam se proučavanju njegovog vrata. Lica, tijela, svega. Uočila sam kako mu pramenovi crne kose nestašno strše oko glave, i kako mu oči nose neopisivo upečatljivu nijansu zelene boje. I kako je svaki njegov pokret ruke kojim bi uklonio pramen kose iz očiju zračio snažnom privlačnošću. Nije bio jedan od maminih sinova, ali ni primjer zapuštenog rokera. Bio je tipičan primjer pristojnog dečka: inteligentan, sportaš, privlačan… Na sebi je nosio jednu od onih velikih, debelih muških majica s kapuljačom. Znate, one majice čiji miris i toplinu želite osjetiti i na svojoj koži. I bio je apsolutno svjestan svojih prednosti. Valjda si je zbog toga uzeo pravo obratiti mi se iz vedra neba:
„Čitao sam ti blog.“
Bilo mi je jasno da zna da sam čula za njega. Na posljetku, ne postoji cura na školi koja nikada nije čula za famozno ime Bruno. Čula sam, naravno, i ja, iako me nikada daljnje raspitivanje o nekom arogantnom tipu imena Bruno nije izgledalo kao privlačna opcija. Ali, kako on, zaboga, zna za mene?
„Haaa?? Ovaj… molim? Ti… kako ti znaš… to… mene… blog???“
Oh, opet je do izražaja došla moja nemogućnost izgovaranja cjelovitih riječi dok mi se obraća netko predivan poput njega.
„Ti si Gloria, jel´?“
„Da.“
„Eto vidiš da znam!“
„Ne znaš.“
„Znam.“
„Pa profesor je rekao moje ime kada sam ušla!“
„Ti si Gloria i ideš u b razred i posvađala si se s Monikom i mrziš dvoličnost i imaš 5 iz hrvatskog.“ Začudilo me je koliko je informacija bio u stanju izgovoriti u jednom dahu.
„Eh, to profesor nije rekao. Kako znaš?“
„Rekao sam ti, znam za blog. A što ti znaš o meni? Jer… ja znam i previše.“
On, ne samo da zna moje ime, nego, citiram, „zna i previše“?
„Ti si Bruno i igraš rukomet i nogomet za školu i moje 3 prijateljice se zanimaju za tebe.“ Kvragu, nisam to trebala reći. Ako ništa drugo, pokušala sam ga nadmašiti u brzom iznošenju činjenica. Ali umjesto da šutim, nastavila sam dalje:
„Prije mjesec dana bio si s nekom curom s druge škole, a sada jedna djevojka s 3. osnove želi biti s tobom. Inače, izazivaš svađe u ženskom wc-u.“
Samo se plaho nasmiješio i spustio pogled.
Tada se Barney pridružio razgovoru: „Bruno… Bruno je nevaljalko jedan! On traži cure s drugih škola, kao da tu nema lijepih! Bruno, pa pogledaj Gloriu! I još misli da mi to nećemo saznati!“
„Tako je, profesore… ali… saznamo mi sve!“ odgovorila sam sa smiješkom.
Bruni sam uputila zločesti pogled, na što me on samo upitao:
„Kako znaš sve to?“
„Ah, znam ja i previše…“
Školsko zvono nas je prenulo iz daljnjeg razgovora koji se protegnuo na sveopće teme. Činilo mi se da su u svega nekoliko sekundi prošla ta 2 nepuna školska sata.
Na izlasku iz učionice zastao je na vratima i propustio me prvu. Gesta koja me doslovno oborila s nogu. Kao i bezbroj drugih gesti kojima mi je dao do znanja da zaista postojim. Osjećala sam se živo u blizini Brune. Poklanjao mi je svoju pažnju, bio zainteresiran za moje riječi… Znala sam da ću željeti što prije se vratiti u tu prostoriju na prvom katu svoje škole, treća vrata lijevo…
Post je objavljen 08.06.2009. u 15:48 sati.