Predromaničko i romaničko slikarstvo u Istri
Željko Bistrović
Konzervatorski odjel u Puli, konzervator – stručni suradnik
Izvleček: U tekstu se pokušava kronološkim redom navesti predromaničke i romaničke zidne slike u Istri. Pažnja je posvećena u novije vrijeme restauriranim zidnim slikama. Nakon restauracija čitljiviji su ciklusi zidnih slika u Sv. Martinu u Sv. Lovreču i Sv. Agati kod Kanfanara te ostaci zidnih slika u Sv. Mariji od Sniga u Maružinima i Sv. Stjepanu u Peroju. Spominju se i danas nestali fragmenti kao što su oni iz Sv. Marije Male kod Bala. Zakašnjela polemika s G. Ghirardijem podvrće kritici njegova razmišljanja o ciklusu zidnih slika u Sv. Vincentu u Savičenti.
Najranija svjedočanstva srednjovjekovnog zidnog slikarstva na području Istre, u vrijeme ranog kršćanstva, tek su rijetki arheološki ostaci, kao što su npr. iz Sv. Andrije u Betigi. Iako ovakvi ostaci ne mogu puno reći o cjelinama kojima su pripadali vrijedna su svjedočanstva o tehnologiji izvedbe te svjedoče o kontinuitetu umjetničke produkcije.
Najstarije datirane srednjovjekovne zidne slike spadaju u karolinško razdoblje. To su ostaci zidnih slika pronađenih tijekom arheoloških istraživanja u crkvi Sv. Sofije u Dvigradu. Fragmente fresaka u crkvi otkrio je B. Marušić 1962. godine u tri manje apside koje su tijekom vremena inkorporirane u kasniju, romaničku apsidu (Marušić, 1971, 41-43). Marušić ih prema ovakvoj, relativnoj kronologiji i prema analizi tehnologije datira u 8. st. Zbog nemogućnosti da se čuvaju in situ, 1969. godine strapirane su i prenesene u Arheološki muzej Istre u Puli.[1]
Slike su skoro monokromne, u tonovima crvenih okera. Dva čitljiva dopojasna lika nalaze se unutar pravilnih, četverokutnih polja izvedenih tankom, crvenom bordurom (sl. 1). Likovi su obučeni u bijele tunike usko pripijene uz tijelo i prekriveni crvenim plaštom kopčanim na ramenu. Jakih su vratova i ovalnih lica. U rukama drže predmete koje je Marušić prepoznao kao bodeže, te je stoga pretpostavio da likovi predstavljaju svece-vojnike. Isti autor spominje da neki oblikovni detalji, kao što su usne, obrve i ruke, podsjećaju na minijaturno slikarstvo 8. i 9. stoljeća. Karakteristični detalj upravo je oblikovanje ruku, tankih, savijenih, šiljasto završenih, bezglobnih prstiju. Crtež je izveden tankim kistom, dugim linijama kaligrafskog poteza što svjedoči o kvaliteti majstora.
Treba spomenuti i kasnije slikarije iz iste crkve, najvjerojatnije romaničke, od kojih nije ništa ostalo osim sačuvane grafike Gulia de Franceschia, koja nam može pomoći tek naslutiti stilske karakteristike slikarija (Caprin, 1895, 373). Unutar polja deblje, jednobojne bordure, nalazi se lik sveca mladenačkog izgleda koji zauzima sav prostor polja. Veličina aureole kojoj je radijus dva puta veći od radijusa glave navodi nas na razdoblje rane romanike. Novigradski biskup Tomassini u 18.st. opisuje scene u svodu središnjeg broda romaničke crkve. Navodi scene opsjedanja grada (Jeruzalema) i mornaricu na galijama, te druge scene Starog zavjeta i života i muke Kristove. Osim ovih slika navodi dvanaest apostola i druge scene. Za slikarije govori da su „all'uso greco“ (Tommasini, 1837, 432).
Slijedeći po starini ostaci su zidnih slika u crkvi Sv. Andrije na Crvenom otoku kod Rovinja (Fučić, 1965, 107-110). Ova crkva pripadala je benediktinskom samostanu Sv. Marije i Sv. Andrije koji se u dokumentima prvi put spominje 858. godine. U donjem dijelu kupole poslije drugog svjetskog rata bili su vidljivi izblijedjeli tragovi velike figuralne kompozicije s kružnim nizom svetačkih likova, za koje je Fučić pretpostavio da bi mogli predstavljati scenu Uzašašća. O čitljivijem, ali isto tako fragmentarnom prikazu Raspeća, Fučić je napisao nadahnutu ikonografsku analizu. Na osnovu izostanka bizantinskih elemenata u oblikovanju Kristovog korpusa, kao i u nekim karakterističnim detaljima, kao što su opušteni prsti s palcem koji pokriva ranu, bočno vezana perizoma, nagnuta Kristova glava s kratkom bradom i konture masivnog, robustnog tijela stilizirane, plastične muskulature, Fučić uočava stilske utjecaje benediktinske slikarske djelatnosti karolinškog razdoblja, a slikariju datira na prijelazu 9-10. st.
Osim ova dva lokaliteta iz karolinškog perioda arheološki su potvrđene freske u bazilici u Guranu. Postoje i određene indicije da bi se ostaci fresaka iz ovog perioda mogli pronaći i u apsidi Sv. Pelagija u Novigradu.
Freske iz crkve Sv. Martina u Sv. Lovreču iz 11. st. otonske su provenijencije.[2] U južnoj apsidi sačuvana je scena Deisisa u polukaloti (sl. 2), a u donjem registru prikazana su četiri sveca. U sjevernoj apsidi nalazi se djelomično sačuvana scena u kojoj se nazire arhitektura (baldahin oltara) i likovi usmjereni u njezinom pravcu. Prikazano je najvjerojatnije neko žrtvovanje u hramu.
Slikarije je ukratko opisao Fučić, još dok su bile pod slojevima kasnijih naliča. U oštro individualiziranim fizionomijama Fučić je uz neke otonske crte uočio bizantinsku svetačku tipologiju (Fučić, 1963, 15). Marino Baldini uočava utjecaj benedikcionala biskupa Engelmara na umjetničko stvaralaštvo Istre tog perioda (Baldini, 2003, 107-112). Direktnih likovnih utjecaja nema, ali ovaj benedikcional nam govori o vezama njemačkih feudalaca s istarskom pokrajinom i s umjetničkim središtima Europe. Sačuvane zidne slike u Sv. Martinu pripadaju monumentalnom slikarstvu otonskog perioda i vrhunac su umjetničke produkcije svoga vremena, kakvo se nije sačuvalo niti na izvorima ove umjetnosti. O bizantinskoj tipologiji onda ne može biti riječi. Novija istraživanja Ivana Matejčića osnova su za ovakva razmišljanja, u kojima je, osim likovnih izvora fresaka, također utvrdio paralele skulpturi i arhitekturi crkve Sv. Martina.[3]
Zidne slike u Sv. Mihovilu u Kloštru na Limu obradila je još pedesetih godina prošlog stoljeća Ana Deanović (Deanović, 1956, 9-10). U donjem registru apside sačuvani su dijelovi ciklusa mučeništva Sv. Stjepana (sl. 3), a na desnoj strani trijumfalnog luka lik mladog opata ili biskupa s palijem i štapom u ruci, te tonzurom na glavi.
Ikonografski i likovni uzori koje spominje Ana Deanović raznoliki su, od karolinških elemenata u ornamentici do helenističko-orijentalnih motiva. Ove elemente autorica svrstava pod zajednički nazivnik izrazitog internacionalizma benediktinskog samostanskog slikarstva tzv. otonskog kruga. U freskama iz crkve Santa Prassede iz Rima[4] naslućujemo točniji pravac u kojemu treba krenuti u traganju za likovnim izvorima zidnih slika u Sv. Mihovilu u Kloštru. One nas svojim oblikovnim detaljima, kompozicijom, naguranošću likova, draperijama haljina, aureolama kojima je ispuna žuta, a rub crveni s bijelom linijom koja ih odvaja, uskom, stiliziranom arhitekturom, koja završava trokutićima zabata, plavom pozadinom narativnih scena podsjećaju na zidne slike u Sv. Mihovilu. Postoji još jedna, tehnološka sličnost. U Sv. Mihovilu je zanimljiva upotreba smalta za dobivanje plave boje. To je isto što i „egiziano blu“ koja se pojavljuje u Santa Prassede. Freske iz Santa Prassede datiraju se u 9. st.
Na karolinšku tradiciju nastavljaju se i freske u Sv Agati kod Kanfanara (sl. 4).[5] Crkva je sagrađena najvjerojatnije u 11. st., ali u oblicima koji su karakteristični za ranija razdoblja. Jedan od elemenata za ovakvo datiranje crkve je freska koja se nalazi na prvom sloju žbuke.
U donjem registru u sredini se nalazi Bogorodica orans okružena sa svake strane petoricom apostola. Broj apostola nas navodi da u sceni Deisisa u konhi apside prepoznamo dvojicu apostola koji u donjoj sceni nedostaju. Krist je prikazan kao golobradi mladić. U ruci drži neuobičajeni natpis kapitalom: REX IUDEORUM. Na trijumfalnom luku nalazi se scena žrtve Kainove i Abelove. Svetice Agata i Lucija nalaze se u poljima ispod trijumfalnog luka. Bordure s geometrijskim motivima (zasjenjene četvorine, meandar, kombinirani ornament ukrštenih valovnica i kvadratnih polja) ponavljaju ornamentalni repertoar poznat iz karolinškog slikarstva.
Podjelom pozadine iza apostola i bordurama slikar postiže naglašenost horizontala. Dojam horizontalnosti pojačava jednostavnim perspektivnim trikom kojim povisuje gornju borduru u središtu apside. Scene su ornamentalno shvaćene. Likovi apostola slikani su u jednostavnim, hijeratskim pozama, a statičnost je naglašena i promjenom boja njihovih haljina, kojom se dobija ritam ABAB. Statičnost razbija samo kompozicija Deisisa u konhi apside u kojoj je pokrenut lik Krista raširenih ruku, te likovi anđela u gesti prinošenja darova. Ovakvim rješenjem naglašava se središnja scena ovog ikonografskog programa.
Paletom ograničenih boja (žuti oker, crvena, plava, zelena i bijela) slikar postiže zanimljive kolorističke akorde. Zanimljivo je da u korištenoj paleti nedostaje crna boja. Lica i ruke oblikuje komplementarnim kontrastom zelene i crvene boje. Sve boje su nanošene na svježu žbuku (a fresco) osim bijele koja je stavljena na suhu žbuku (a secco). Njome slikar slika lumegiatture i natpise nad apostolima. Ova je boja vremenom otpala, tako da se sada tek nazire.
Fučić u svojoj stilskoj analizi uspoređuje slikarije sa skulpturom iz Sv. Nediljice kod Zadra. Fučić uočava stilske elemente koji će nam pomoći u traženju likovnih paralela: „ipsilonska sigla koja spaja lukove obrva s grebenom nosa, oštro oivičeni madeži …» (Fučić, 1964). Matejčić na tragu ovih elemenata, ali i upotrebe dekorativnih sredstava bordura i ornamentalnih ispuna, povezuje ove freske sa S. Lorenzo di Viluzza. Navedeni lokalitet pokazuje najveće stilske i tipološke sličnosti s freskama u Sv. Agati.[6]
Ostatke zidnih slika u Sv. Stjepanu u Peroju spominje još Anton Gnirs, te kasnije Branko Marušić, no nisu ih bili u mogućnosti istražiti. U Peroju je 1826. godine ugašena katolička župa Sv. Stjepana, a crkva je prodana 1834. da bi kasnije bila pretvorena u štalu. Nakon što ju je Grad Vodnjan otkupio crkva se sustavno istražuje. Freske su u 2007. godine očišćene od kasnijih naliča. Dosta su oštećene i teško čitljive. Ipak i iz takvih slika moguće je prepoznati stilske elemente koji nas upućuju na 11. st. Uočava se vještina i sigurnost pri vođenju kista koji iscrtava tanke, paralelne linije draperija. Ornament bordure na vrhu južnog zida inačica je onog u Sv. Agati, tj. zasjenjenih četvorina. Na sjevrenom zidu gornja bordura je izvedena od trakastog meandra. Na tri mjesta naziru se scene koje možemo ikonografski pobliže odrediti. Prva je susret Marije i Elizabete, druga bi mogla biti izlazak iz Egipta (sl. 5), dok se na najvećoj sceni nalazi osoba sa svitkom u ruci pred gomilom ispred neke građevine.
Zidna slika u Sv. Foški kod Batvača blizu Peroja (Fučić 1965b; Matejčić, 2005.) tehnološki je zanimljiva jer nije freska, već neka vrsta polutempere. Na zaglađenoj suhoj žbuci slikalo se bojama kojima je uz vapno dodano i neko organsko vezivo. Slikarija je nastala početkom 12. st. neposredno nakon izgradnje same crkve.[7]
Promatrajući ovu slikariju u oči nam upada krajnja stilizacija likova, koji su više geometrizirani ornament, nego što predstavljaju ljudske likove. Sama tema prikazuje bizantinski tip Uzašašća u njegovom najčišćem obliku: Krist sjedi na prijestolju, unutar mandorle duginih boja. S desnom rukom blagoslivlja na istočnjački način a lijevom rukom pridržava knjigu na koljenima. Mandorlu u nebo uzdižu četiri anđela, a ispod njih se nalaze šestorica apostola koji s čuđenjem gledaju Uzašašće. Scena je reducirana na šest apostola zbog zadanosti formata, a kako bi se sačuvala monumentalnost kompozicije veličinom likova. Pozadina je podijeljena na pet horizontalnih pojaseva. Najdonji na kojem se nalaze apostoli, a u kojem se Krist nalazi samo svojim stopalima. Iznad njega se nalazi svjetliji koji apostoli dodiruju samo svojim aureolama. Na ovom je dijelu bio zapisan tekst na latinskom, danas nečitljiv. Nebesa se sastoje od tri pojasa. U najnižem, plavom, nalaze se zvijezde i kozmički simboli. Iznad njega se nalazi pojas nebesa s dragim kamenjem, a u najgornjem dijelu pojas s valovitim linijama. Na samom vrhu nalazi se bordura s pleternim ornamentom «dna košare» i biserima. Ovaj elaborirani prikaz nebesa, «anatomski» diferenciran mogao bi naslutiti neki literarni predložak, možda upravo onaj koji je bio zapisan na pozadini. Pod Uzašašćem nalazi se simbol euharistije: dvije ptice koje piju iz kaleža. U konhi apside nalaze se ostaci Sedes Sapientiae (Bogorodica na prijestolju s Kristom u krilu), te se naziru detalji veće scene: glava svetice i krila kerubina u trompama (sl. 6). Iako je po stilskim karakteristikama očito da je obje slikarije radila jedna radionica, začuđuje svježina boja u konhi apside.
Stilske paralele ovom slikarstvu možemo pronaći na širem prostoru Europe, od Katalonije do Bizanta. U dosadašnjim usporedbama spomenuti su različiti lokaliteti (od San Angelo in Formis do San Michele di Pozzovegiani). No, najveće paralele možemo uočiti upravo na istočnoj jadranskoj obali, u usporedbi sa slikama u Sv. Mihajlu kod Stona. Sličnosti uočavamo u prostornoj organizaciji scena, horizontalnoj podjeli pozadine, u stilizaciji anatomskih detalja, «ornamentalizaciji» ljudskih likova te ornamentalnim detaljima dragog kamenja i biserja.
U crkvi Sv. Jeronima u Humu Fučić je otkrio zidne slike 1947. godine. Na trijumfalnom luku sačuvano je Navještenje. Na sjevernom zidu očuvan je ciklus iz Kristove muke: Posljednja večera, Judin Poljubac, Raspeće, Skidanje s križa i Polaganje u grob. Slikarije su datirane u drugu polovicu 12. st. Prema ikonografiji majstor se formira u sferi gdje se ukrštaju utjecaji Bizanta i Zapada, Venecija i Akvileja, lagunarno i furlansko tlo u neposrednoj blizini Istre. Relativna čistoća neohelenističkih oblika navodi nas da paralele tražimo u torčelanskim mozaicima i bizantinizirajućim freskama u San Zeno u Veroni. Riječima Branka Fučića gotovo je nevjerovatno da se u agrarnoj sredini malog zabitnog Huma pojavilo djelo tako visokih i čistih likovnih kvaliteta. Zidne slike ovakve kvalitete govore o tome da iza njih stoji narudžba akvilejskog patrijarha koji početkom 12. stoljeća dobiva u feud i Hum. U tehnici slikanja također se prepliću iskustva Zapada i Bizanta. Zadivljuje koloristička orkestracija koju slikar izvodi sa šest osnovnih pigmenata. Višestruki pastozni namazi, bijela svjetla, ljubičaste lazure i zelenkaste sjene elementi su bizantinske slikarske prakse, dok se upotreba dominantnog crvenila vezuje uz zapadne utjecaje, gdje je crvena boja temeljni slikarski pigment. Fučićevoj interpretaciji danas teško možemo što dodati.(Fučić, 1964a)
Značajan primjer slikarstva s kraja 13. st. ciklus je zidnih slika u grobljanskoj crkvi Sv. Vincenta u Savičenti.[8] Postoje tri sloja fresaka. Najznačajniji je onaj srednji koji se pripisuje Ognobenusu. Signiran je natpisom koji se nalazi pod prozorom južne apside. Natpis je djelomično sačuvan i iz njega je rekonstruiran slijedeći tekst: «ANNO DOMINI ... ... PIN(XIT) OGNOBENUS HOC TRIVISANUS». Stariji sloj primjećuje se samo u ispranim tragovima boje. Najmlađem sloju (iz druge pol. 14 i prve pol. 15. st.) pripadaju dvije obnovljene slike apostola i fragmentarna oltarna zidna slika na sjevernom zidu s likom svetice i donatorom. Ikonografski zanimljiv lokalitet prikazuje kristološki ciklus i legendu o Sv. Vincentu. U konhama triju upisanih apsida (od sjeverne prema južnoj) nalaze se scene Krštenja Kristovog, Krista u slavi, te Bogorodice u slavi. Zanimljiv i rijedak prikaz je žrtve Kainove i Abelove, te kalendarski prikaz radova po mjesecima.
Ghirardi u svojem djelu o istarskom zidnom slikarstvu «Affreschi istriani» posebnu pažnju posvećuje z. slikama u Sv. Vincentu (Ghirardi, 1972, 71-74). Zamjera Fučiću da na ovaj ciklus nije obratio dovoljnu pozornost. Nastavljajući tezu svog profesora i mentora, S. Bettinia, zaključuje kako je Ognobenus Trivisanus isti slikar koji slika u crkvi San Vito u Trevisu. Iako postoje neke sličnosti, one su rezultat oblikovnih mogućnosti vremena u kojem su nastale. To su ikonografski detalji, impostacija likova i neki oblikovni detalji. No, očite su i mnogobrojne razlike, koje je Bettini pokušao opravdati slikarskim razvojem umjetnika. Razlike između slikarija Sv. Vincenta i San Vita su kolorističke, slike u Sv. Vincentu su življih, žarkih boja. Slikarov potez kistom u Sv. Vincentu je življi, linija je razigranija. Uočavaju se i kompozicijske razlike: u Sv. Vincentu ima više praznog prostora među likovima, slike su «lakše», prozračnije, što se djelomično postiglo širokom plohom žute boje koja predstavlja zemlju. Ornamentalni repertoar je različit i drugačije izveden. Razlikuju se i sitni anatomski detalji, detalji okovratnika, aureole itd. Razlikuje se i tehnika slikanja: u Sv. Vincentu nabori se izvode svjetlom bojom na tamnoj pozadini, dok je u San Vitu obrnuto, tamnijom bojom na svjetlijoj pozadini. U Sv.Vincentu slikar podslikava zelenom bojom prije nanošenja inkarnata, a crtež izvodi crnom linijom.
Ghirardi u svom radu pokušava dokazati kako je glavni izvor svih umjetničkih strujanja Venecija dok je lokalni izraz samo retardacija ovih strujanja. Insistira na «l'intonazione venezianeggiante del discorso pittorico». Iako se na nekoliko stranica raspisao o Ognobenusu, izbjegava formalnu analizu likovnog djela. Fučić je, naprotiv, ovaj zadatak odradio savršeno, na njemu svojstven način te ga moramo doslovno citirati:
«... Bizantinska dionica daje onu ritualnu odmjerenost stavu i kretnjama deizisne Madone, ona traje u samom rječniku ustaljenih morfoloških fraza, koje na svetačkim haljinama rutinski ponavljaju već skamenjene sheme mokrih nabora. Izvjesne bizantinske crte žive i u shemi fizionomija, samo je i ovdje XIII stoljeće premetnulo plastične vrednote u korist grafičkog opisa, izvedenog izvanredno vještom kaligrafijom. Brižno i detaljno majstor se crtački pripremio kad je zelenom zemljom crtao lica (Madona) da bi ih zatim pokrio svjetlosivom i ružičastom pastom inkarnata i na njoj definitivno kaligrafijom crnog i crvenog crteža konturirao i dovršio sliku (apostoli), Taj crtež još je življi kada je majstor bio nevezaniji od hijeratskih predodžbi. U kalendaru, u prikazu mjeseca svibnja, razigrana linija giblje konja i konjanika.»
Kapela Sv. Marije Male kod Bala također je bila ukrašena zidnim slikama. Ostaci su bili vidljivi prije svega u apsidama, a jedva primjetno i na istočnom kraju sjevernog zida. Dio zidne slike u sjevernoj trompi sjeverne apside skinut je 1963. godine radi konzervacije. Na njemu se nalazila glava anđela i natpis «Matheus» koji je pripadao prikazu simbola evanđeliste Mateja (sl. 7),[9]te crvene bordure koje su pratile obrise luka trompi. Na osnovu opisa u literaturi i fotografije može se prihvatiti stilska identifikacija i datacija tih slikarija u romaničko razdoblje. Marušić uočava stilske karakteristike, način modelacije, dobivene crvenim mrljama na obrazima i trokutnom borom na čelu, što ga navodi da slikarije datira u prvu polovinu 14. stoljeća (Marušić, 1974, 26). Iva Perčić predlaže dataciju u 13. st., jednako kao i Šonje: «Gornji sloj potpuno propalih zidnih slika, koje su imale gornje dijelove svetačkih likova, spada u krug najkvalitetnijeg zidnog slikarstva Istre iz početka 13. stoljeća.» (Šonje, 1982, 95).
U 13 st. nastaje nekoliko djela lokalne provenijencije, one koju je posebno obradio Fučić u svojim člancima, te ju nazvao terminom «ladanjske romanike» (Draguć, Bazgalji, Trviž, Maružini, Boljun – sl. 8). U tom kontekstu spominje i slikarije u Butonigi, no one su ipak jedno stoljeće mlađe. Ove slikarije na granici su etnološke i povjesnoumjetničke tematike. Ipak, ova produkcija istarska je stvarnost. Ne možemo u povijesti umjetnosti tražiti vrhunske izraze stila, a zatvarati oči pred umjetničkom svakodnevicom prošlih razdoblja. Zajednička im je rustičnost njihove izvedbe uz koju se veže problem datiranja ovakvih djela. Fučić ih je po nekim ikonografskim detaljima smjestio pred kraj 13. st. no ostavio je mogućnost i da pripadaju 14. st.
Od ovih lokaliteta nedavno su konzervirani ostaci zidnih slika u crkvi Sv. Marije od Sniga u Maružinima (sl.9). Fučiću je bio poznat samo fragment lica svetice unutar apside. (Fučić, 1964). Na osnovu njega napisao je prekrasne stranice ikonografske analize navedenog fragmenta, na osnovu čega slikariju datira u 12. ili najranije početak 13. st. Osim ovog ulomka sačuvani su ostaci likova u bijeloj haljini ogrnutih crvenim plaštom. Likovi okrenuti prema svetištu dio su scene Deisisa. Pod desnom trompom nalazi se fragmenat aureole još jednog svetačkog lika. Ovi podaci nam govore o tome kako u donjem registru unutar apside nije bio prikazan uobičajeni niz apostola, već sveci zaštitnici vezani uz kult. Na sjevernoj strani trijumfalnog luka sačuvan je lik anđela navještenja do visine glave. Zanimljiva je tehnološka podudarnost ovih zidnih slika sa sačuvanim ostatcima iz crkve Sv. Sofije u Dvigradu. Na sloju grubo zaglađene žbuke nanesen je sloj gustog vapnenog mlijeka koji je podloga za nanašanje skromne palete zemljanih boja.
Na ovom mjestu tek spominjem zidne slike na unutrašnjoj strani pročelnog zida porečke bazilike. Šonje ih stavlja u 13. st. uočavajući reminiscencije na otonsko razdoblje iako ih po nekim dekorativnim detaljima možemo smjestiti u 14. st. Jedan od databilno problematičnih lokaliteta je i Sv. Marija Formoza u Puli. Vide se prikazi svetaca u lučno zaključenim nišama. Pozadina je horizontalno podijeljena na dva dijela. Gornji dio iznad ramena svetaca tamno plave je boje, dok je donji dio crvene oker boje. Dva su sveca unutar niša na sjeveroistočnom zidu. Svetica u crvenoj haljini sa zelenim plaštom pokazuje desnom rukom prema atributu u lijevoj, isto kao i bradati svetac u plavoj haljini. Aureole likova su trostruko većeg radijusa od radijusa glave. Uočava se mnoštvo deskriptivnih detalja, kao što je ornament u trokutastom segmentu lučnog završetka nad glavama svetaca. No tek se na licu svetice uočava sva umješnost slikara. Ostali dijelovi fresaka su jako propali. Na jugoistočnom zidu nazire se svetac na kojem je slikani sloj jako oštećen te se vidi pripremni crtež.
Na nekim lokalitetima s višeslojnim freskama uočeni su fragmenti romaničkih fresaka, te ih ovdje tek usputno spominjemo: Sv. Flor u Pomeru, Sv. Jakov u Bačvi, Sv. Primož i Felicijan u Čirkotima. Ovaj zadnji vjerojatno čuva opsežniji ciklus, jer su osim u apsidi, freske vidljive i u brodu crkve, no, još se uvijek nalaze pod kasnijim naličima (sl. 10). Arheološki su iz razmatranog razdoblja potvrđene zidne slike na više lokaliteta, kao što je već rečeno za baziliku u Guranu. Nedavno je istražen i trg Sv. Martina u Umagu gdje su također potvrđene romaničke freske u arheološkom sloju.
Novije restauracije omogućile su da cjelovitije promotrimo navedene slikarije. One su različite kvalitetom, od vrhunskih djela romanike (Sv. Martin u Sv. Lovreču, Sv. Foška kraj Batvača, Sv. Jeronim u Humu, Sv. Vincent u Savičenti) do tzv. «ladanjske romanike», rustičnog istarskog stvaralaštva. Neka od ovih djela zaslužuju da budu navedena u svim pregledima svjetske umjetnosti.
Istra je specifično područje u kojemu se prepliću različiti stilski utjecaji. Benediktinska komponenta ranoromaničkog slikarstva u Istri, koju dosadašnji istraživači potenciraju, heterogena je po svom postanju. Likovni izvori ovih slikarija danas se mogu preciznije utvrditi. Uočavamo utjecaje Rima, sjeverne Italije, otonskog carstva, Akvileje, Venecije uz moguće lokalne radionice. Sve nam to kazuje da onodobna Istra nije bila autarkična i zatvorena, već dapače, regija prožeta različitim utjecajima. Za ovo razdoblje treba primijetiti da se otonska umjetnost ugleda na karolinšku, koristi njezin repertoar tema, motiva i ornamentike.
Najsličnije istarskom slikarstvu je ono slikarstvo u sjevernoj Italiji koje je od lokalnog značaja, te ne pobuđuje pažnju talijanskih povjesničara umjetnosti ili je fragmentarno sačuvano te nije zanimljivo monografskoj obradi. Stoga je ovo slikarstvo još uvijek neobjavljeno i nedostupno znanstvenoj javnosti i široj publici. Tek se danas izrađuju sustavni katalozi koji će nam omogućiti da tehnološke, ornamentalne i ikonografske podatke iz „nezanimljivih“ fragmenata složimo u razumljivu cjelinu. Metodologija povjesničara umjetnosti kod slikarstva ovog perioda mora biti drugačija, skoro arheološka. Međutim, osnovni alat i dalje treba ostati stilska analiza koja će se nadopunjavati povijesnim, ikonografskim, tehnološkim i stratigrafskim podacima.
Summary: Ovaj pregled počinje opisom karolinških fresaka iz Sv. Sofije u Dvigradu i Sv. Andriji na Crvenom otoku kod Rovinja. Otonskom periodu pripadaju nedavno restaurirane freske iz župne crkve Sv. Martina u Sv. Lovreču te također recentno restaurirane freske iz Sv. Agate kod Kanfanara. Ovom periodu pripadaju i zidne slike iz Sv. Mihovila na Kloštru kod Lima te novootkriveni ostaci zidnih slika u Sv. Stjepanu u Peroju. Iz 12. stoljeća potječu zidne slike Sv. Foške kraj Batvača kod Peroja i Sv. Jeronima u Humu. Periodu 13. st. pripada više lokaliteta kao što su Sv. Vincent u Savičenti, Sv. Marija Formoza u Puli te lokaliteti koje B. Fučić objedinjuje pojmom „ladanjska romanika“ (Draguć, Bazgalji, Trviž, Boljun, Maružini). U ovu skupinu uklapaju se i stariji ostaci z. slika u Sv. Primu i Felicijanu u Čirkotima. Od ovih lokaliteta nedavno restaurirani ostaci z. slika u Sv. Mariji od Sniga u Maružinima. Spominju se i neki lokaliteti na kojima su freske utvrđene u arheološkom sloju. U ovom pregledu najveća pažnja posvećuje se u novije vrijeme restaurirane freske te se u zakašnjeloj polemici s G. Ghirardijem podvrću kritici njgovarazmišljanja o ciklusu z. slika u Sv. Vincentu u Savičenti.
Istra je specifično područje u kojemu se prepliću različiti stilski utjecaji. Benediktinska komponenta ranoromaničkog slikarstva u Istri, koju dosadašnji istraživači potenciraju, heterogena je po svom postanju. Likovni izvori ovih slikarija danas se mogu preciznije utvrditi. Uočavamo utjecaje Rima, sjeverne Italije, otonskog carstva, Akvileje, Venecije uz moguće lokalne radionice. Sve nam to kazuje da onodobna Istra nije bila autarkična i zatvorena, već dapače, regija prožeta različitim utjecajima. Za ovo razdoblje treba primijetiti da se otonska umjetnost ugleda na karolinšku, koristi njezin repertoar tema, motiva i ornamentike.
Literatura:
Il futuro dei Longobardi (katalog izložbe), Museo di Santa Giulia, Brescia 2000.
Hrvati i Karolinzi (katalog izložbe), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 2000.
Baldini, M. (2004): Benedikcional biskupa Englmara. Početak istarskog freskoslikarstva, Istarska Danica 2004, Pazin 2003.
Caprin, G. (1895): Alpi Giulie, Trieste 1895.
Deanović, A. (1956): Ranoromaničke freske u opatiji Sv. Mihovila nad Limskom dragom, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, 1956.
Fisković, I (1987): Romaničko slikarstvo u Hrvatskoj, Zagreb 1987.
Fučić, B. (1963): Istarske freske, Zagreb 1963.
Fučić, B. (1964): Sv. Agata kod Kanfanara, Bulletin zavoda za likovne umjetnosti JAZU, god. 1964.
Fučić, B. (1964a): Hum – ciklus romaničko-bizantinskih zidnih slikarija, Peristil, god. 1963-1964, br. 6-7
Fučić, B. (1964b): Sv. Marija «od sniga» u Marožinima, Bulletin JAZU XII, 1964., str. 1-5.
Fučić, B. (1965): Karolinska zidna slika iz crkve Sv. Andrije na otoku kod Rovinja, Bulletin zavoda za likovne umjetnosti JAZU, god. XIII/1965., br. 1-2-3.
Fučić, B. (1965): Sv. Foška kod Peroja, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, XII, Zagreb 1965.
Ghirardi, G. (1972): Affreschi istriani del medioevo, Padova 1972., str 71-74.
Marušić, B. (1971): Kompleks bazilike Sv. Sofije u Dvogradu, Histria archeologica, Pula 1971, sv. 2/2
Marušić, B. (1974): Istarska grupa spomenika sakralne arhitekture s upisanom apsidom, Histria Archeologica, Pula 1974.
Matejčić, I. (2005): Sv. Foška, Split-Pula, 2005.
Matejčić, I. (1997): Dvije crkve, Rijeka-Rovinj, 1997., str. 4.
Šonje, A. (1982): Crkvena arhitektura zapadne Istre, Zagreb-Pazin 1982., str. 95.
Tommasini, G. F. (1837): Comentari storici-geografici della provincia dell' Istria, Archeografo triestino, IV, Trieste 1837.
--------------------------------------------------------------------------------
[1] Ukupno pet fragmenata čuva se pod inventarnim brojevima S 4451, S 4452, S4453. Publicirani su u katalogu izložbe Hrvati i Karolinzi, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 2000, str. 33-34.
[2] Nedavno ih je restaurirao studio Renzo Lizzi iz Artegne kod Udina te su sada čitljivije.
[3] Prof. Matejčić svoja zapažanja još uvijek drži samo u bilješkama, no obećao je i znanstveni članak o navedenoj tematici.
[4] koje donosi akvarel Carlo Tabanellia, u: Il futuro dei Longobardi (katalog izložbe), Brescia 2000.
[5] Nedavno je restaurirana. Konzervatorsko-restauratorski radovi završeni su u siječnju 2005. Obuhvaćali su zamjenu krovne konstrukcije i pokrivanje krova škrilama, restauraciju fresaka i žbukanje ostalih zidova vapnenom žbukom. Restauratorske radove na zidnim slikama izveo je Renzo Lizzi 2003-04.
[6] Iako se uočavaju razlike u tehnološkoj izvedbi: u San Lorenzu za razliku od Sv. Agate obilato se koristi crna boja.
[7] Tijekom konzervatorskih radova na crkvi ovakvu je kronologiju predložio Ivan Matejčić, čime mijenja dosada prihvaćenu Marušićevu dataciju crkve.
[8] Datacija je preuzeta po Fučiću. Stelč ih stavlja u 12/13. st., Fučić ih stavlja na kraj 13. st. što preuzima i Ghirardi, Perčićka za njih kaže da su nastale «negdje u 13. st.» dok Fisković ne precizira dataciju, ali ih obrađuje u poglavlju koje obrađuje kasnu i okašnjelu romaniku.
[9] U bilješkama Ive Perčić sačuvanim u Konzervatorskom odjelu u Rijeci vidljivo je da je strapirani fragment bio pripremljen za izložbu istarskih fresaka, no u međuvremenu je nestao.
---------------
--- On Thu, 6/4/09, Jasminka Rumenjak
From: Jasminka Rumenjak
Subject: zidno slikarstvo u Istri
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Thursday, June 4, 2009, 6:23 PM
[DOC]
Zidno slikarstvo u Istri postoji još u vrijeme antike, no sačuvani ...
Format datoteke: Microsoft Word - Prikaži kao HTML
Sama tema prikazuje bizantinski tip Uzašašća u njegovom najčišćem obliku: Krist sjedi ... U najnižem, plavom, nalaze se zvijezde i kozmički simboli. ... U kalendaru, u prikazu mjeseca svibnja, razigrana linija giblje konja i konjanika. ...
heartofistria.org/fileadmin/documents/clanci/Bistrovic_Predromanicko_i_romanicko_zidno_slikarstvo_u_Istri_CRO.doc - Slične stranice -
------------------
hvala dragoj gemini na ovom pismu.
lp i puseeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee...
boro
Post je objavljen 08.06.2009. u 05:52 sati.