Nakon ovako lijepe ali kratke rasprave na temu prethodnog posta, mislim da je samo ispravno da ponudim i dodatak cijeloj priči.
Dakle, mi smo, kao ljudi, najpametnija vrsta na ovom planetu, priroda nas je obdarila jako velikim mozgom i vertikalnom posturom (nauštrb svega ostaloga, kako nam je slikovito dočarao asistent iz kralježnjaka na jednom predavanju) i krenuli smo u život. Razvili smo se iz vrste koja je živjela po špiljama do vrste koja, kako kaže tihavoda, živi i do 500 metara iznad svog prirodnog staništa. Krenuli smo s vatrom i kotačem, stigli smo do nuklearne energije i trenutno nam je najveća želja napraviti fuzijski reaktor koji će davati više struje nego što je troši. Počeli smo se množiti strahovito sporo, umirali smo od stvari koje su danas toliko banalne da se jedino možemo nasmijati, a u zadnjih pedesetak godina, broj nam je skočio s „bijedne“ 2 milijarde na gotovo 7 milijardi! Počeli smo se liječiti od svega i svačega, počeli smo izmišljati materijale koje priroda nikad ne bi sama sastavila jer nisu u njezinom planu. Počeli smo osvajati Svemir…
Tokom naše predivne evolucije, patilo je sve ostalo. Možda najvažnije pravilo prirode glasi „Dvije vrste NE MOGU dijeliti istu ekološku nišu!“. Ako pokušaju, jedna će nestati. Što je ekološka niša? Vjerujte, ja sam sve do prije nekoliko godina smatrao da je to prostor na kojem živi neka vrsta i da mora biti čist kako bi funkcionirao (ono „ekološka“). Sad se sramim te misli jer je apsolutno netočna. Ekološka niša je, laički rečeno, skup svih potreba jedne vrste. Što je to potreba neke vrste? Na primjer, kisik, voda, određena temperatura vode i zraka, vlažnost, svjetlost, hrana, tlo… Milijun čimbenika može činiti nečiju ekološku nišu. Profesor na zaštiti prirode je to duhovito pokazao na primjeru čovjeka kada je rekao da u našu ekološku nišu spadaju i „svijeće“, „ugodna muzika“, „parfem“… Da, istina je :))) Neki ljudi možda nikad ne bi završili sa svojim partnerom da nisu pustili neku laganicu, upalili svijeće, lijepo se namirisali i sl. :))) Dakle, sve potrebe jedne vrste predstavljaju njenu ekološku nišu. Sada vidite zašto dvije vrste ne mogu dijeliti potpuno istu nišu, jer kad bi obje imale apsolutno iste potrebe, ušle bi u strahovitu kompeticiju i na kraju bi jača pobijedila i potpuno istisnula slabiju. Naravno, niše se mogu preklapati i preklapaju se ali nikada 100%.
Čovjek, mudri i vrli čovjek, došao je i počeo unositi kaos u ovaj svijet jer mu je to u krvi. Počeli smo krasti dijelove ekoloških niša svih vrsta na koje smo naišli. Počeli smo ih oštećivati i broje životinjske i biljne vrste sada pate jer vide da je došlo nešto što ih gura vani. Posjekli smo tisuće i tisuće hektara šume jer smo htjeli obradive površine. Isušili smo hektolitre močvara jer smo htjeli obradive površine. Napravili smo kilometre i kilometre autocesta jer smo se htjeli bolje međusobno povezati.
Sve je naša vrsta napravila jer je smatrala da je potrebno. I bili su u pravu. To jest, bili smo u pravu. Trebaju nam obradive površine, trebaju nam autoceste, trebaju nam isušene močvare i treba nam asfalt jer je to dio naše ekološke niše. A gdje smo pogriješili, točnije, gdje griješimo još i uvijek? Ne znamo se zaustaviti niti znamo racionalno koristiti ono što nam je na raspolaganju.
Koliko je meni poznato, niti jedna vrsta na ovom planetu, bila ona životinjska ili biljna, ne uzima više nego što može pojesti/asimilirati, a ako i uzme malo više, to je zato jer će to isto iskoristiti već sutra, ako ne i prije. Mi smo počeli činiti kaos onda kada smo postali obijesni. Kada smo počeli gomilati stvari gomilanja radi. Jedna Paris Hilton će posjedovati kuću od 1500 kvadrata za sebe samu. Netko drugi će imati osam skupih auta koji gutaju barele nafte za doručak samo za sebe. Treća osoba će imati petsto pari cipela u ormaru iako bi joj četiri para bila sasvim dovoljna za 90% potreba. I tako unedogled, s bilo kojim primjerom kojeg se možete sjetiti.
Jedan lav neće pobiti tristo antilopa jer ih toliko ne može pojesti, niti ulovit. Ubit će i pojesti jednu. Ono što mu ostane, pojest će lešinari. Ono što ostane nakon mog ručka u SC-u (kojeg ponekad moram pola baciti jer je OOOODVRAAAATNOOOO) neće pojesti čak ni mačka lutalica! Shvaćate gdje ciljam s ovim?
Novac je, naravno, najvažniji dio naše ekološke niše. Generalno, životinje kojima nedostaje dio njihove ekološke niše ne provode se baš najbolje. Većinom umru jer im nedostaje neki ključni dio. Čovjek, pak, neće umrijeti ako nema niti kinte jer je društvo (kako gdje) organiziralo posebne ustanove koje će hranit siromašne ljude, koje će ih odijevati i slično. Ali bez vražjeg novca, 600% ti je teže živjeti nego nekome tko jedva krpa kraj s krajem za kasom u Konzuma. I opet, po dobrom starom običaju, postoji jedan kraj vage gdje šačica ljudi gomila milijarde banknota, a na drugoj strani živi nepregledna gomila koja umire od gladi iz minute u minutu.
Ja sam duboko uvjeren da je to plan prirode još otkad je shvatila da smo joj izmakli kontroli. Psiha. Savjest (ili njen nedostatak). Možda je priroda baš htjela da zapad bude nagluh kad su u pitanju vapaji koji dopiru iz Afrike jer na taj način želi smanjiti ljudsku populaciju. Možda kroz neuravnoteženost (dobara, novca, hrane, vode, lijekova, ambulanta…) želi reducirati populaciju. Možda nam je otvrdnula srca upravo zato da ne bismo pomogli svome bližnjemu jer negdje duboko u nekom, s ciljem mutiranom, genu osjećamo da nas je previše i da bi nas trebali biti manje. Što mislite o tome? Je li to obrambeni mehanizam?
Ono što sam naučio kroz ove nepune tri godine jest da uvijek postoje preventivni mehanizmi u prirodi koji nastoje spriječiti da se nešto dogodi. Ako zakažu, na snagu stupaju obrambeni mehanizmi koji popravljaju stvar nakon što se dogodi. Vjerujem da smo u toj fazi.
Osvrt na jedene životinja, krzno i sl. Na našoj planeti postoje proizvođači i potrošači. Proizvođači se mogu hraniti fotosintezom ili kemosintezom. Potrošači ne mogu i stoga određena grupa njih mora jesti proizvođače. Druga grupa, koja nije razvila mehanizme za preradu tijela proizvođača do iskoristivih dijelova, mora jesti potrošače. Treća grupa, na koncu, čeka da bilo tko od njih umre pa da i oni mogu jesti.
Ljudi su heterotrofni organizmi, što znači da nitko od nas ne može sjesti gol na sunce, ispružiti dlanove i obogatiti na taj način svoju krv glukozom. Mi smo omnivori, što znači da jedemo hranu koja pripada svim carstvima živog svijeta (da, naravno, pa jedemo i bakterije u jogurtu!). Vegeterijanci ciljaju isključivo na emocije kada kažu da ne treba jesti životinje. Naravno, razumijem ih, i sam imam problema s ubijanjem ičega. No, određene supstance koje dobijemo konzumiranjem životinja NIŠTA ne može nadomjestiti, nikakva soja ili tofu! Jednostavno ne može. Jedene životinja je tako prirodna stvar, jedna od najprirodnijih stvari koje čovjek radi danas. Puno prirodnija od letenja u avionu ili gledanja televizije, hodanja po asfaltu ili čak odlaska doktoru!
Problem je u količini. I načinu. Najviše bih volio kada bi bilo moguće uzgajati mišiće in vitro i poslije ih samo prebaciti na roštilj. Prave pravcate mišiće, ne nadomjestak koji ima isti okus i oblik ali nije prava stvar. Pravi mišić. 100% identičan onome kojeg možeš izolirati iz životinje, samo da raste negdje na farmi mišića.
To, naravno, još uvijek ne možemo pa zato postoje klaonice. Žalosti me kada čujem da životinje pate na farmama. Volio bih kada bi mogle umrijeti bez bolova za moje potrebe. Nadam se da ponegdje tako i rade iako znam da to ne rade. Ali prelazim preko toga jer sam polovicom svoga bića karnivor, karnivor sam otkad postoji prvi pripadnik roda Homo. Glupo je negirati ono što jesi po prirodi.
Problem je što nas je previše. Dok je na svijetu postojalo manje od milijardu ljudi, priroda se lako obnavljala kada bismo lovili. Danas nas je 7 mlrd. Rijetko uzimamo ravno iz prirode (za hranu), uzgajamo ali za farme treba ogroman prostor koji, naravno, krademo od tuđih staništa, tuđih ekoloških niša….
Uglavnom, razvodnio sam se…. Mišljenja sam da sve ovo uništavanje koje uzrokujemo zapravo koordinira sama priroda. Dopustivši da je ubijamo, ostvarit će svoj cilj, a to je redukcija naše populacije. Da, duboko sam uvjeren u to. Pitam se samo koliki broj ljudi bi zadovoljio njene kriterije. Ono što me najviše žalosti je što je priroda nemilosrdna prema samoj sebi i što toooooliko ljepota nestaje pred mojim očima. Nju baš briga, oporavit će se… Na koncu, zašto se uopće brinem kada vjerojatno negdje postoji još tisuću ovakvih mjesta, tisuću „Zemalja“ gdje je priroda vjerojatno napravila još i veća čuda. Baš sam egoistično ljudsko đubre kada smatram da je Zemlja i život na njoj nešto jedinstveno. Vjerujem da život uopće nije izolirana pojava!
Zato vjerujem da ću se svim silama posvetiti izučavanju tako divne pojave kao što je život, posvetit ću se njegovom očuvanju samo zato da bi mogao biti proučavan i kasnije. Proučavanje proučavanja radi, bez ikakve osobne koristi osim blaženstva kojeg osjetim kada spoznam kako se jadna gujavica brani od kiselosti zemlje koju tako revno prerađuje... Želim istražiti sve što nestaje kako bi moglo ostati dokumetirano da je nekoć postojalo...
Uz prave načine, moglo bi nas na ovome planetu živjeti sto milijardi a da se uopće ne osjeti da smo tu! Hiperboliziram, naravno, ali shvaćate poantu ovog teksta? Imamo do srži pokvaren i kriv pristup svemu. Promjenom načina razmišljanja i načina života, priroda bi nas nagrađivala, a ne ubijala....
Post je objavljen 07.06.2009. u 22:16 sati.