Doživjela sam epifaniju neki dan. Slušala sam nekog pedera na Stojedinici (ne ljuti se kad ti kažem 'peder', ja kažem 'peder' svakom koga volim) dok je pričao nešto u vezi queer festivala.
Rado mislim o sebi kao o praktičnoj i prizemljenoj osobi. S tog stanovišta, ne postoji apsolutno niti jedan dobar razlog za kretati se u organiziranim skupinama i deklarirati svoje seksualno niti bilo kakvo drugo opredjeljenje. (Tu ubrajam i vjerske procesije, btw.) Dovoljno je upoznati samu sebe s time i tu je kraj priče.
Ali, on diader hend, ima tooliko zapečaćenih pisama u poštanskom sandučiću moje osobitosti... koja odbijam otvoriti. Tek ponekad podsvijest nesmotreno virne u njih i tada ne mogu zaspati.
Zamisli kako bi bilo... Zagrliti braću pedere (sigurnost mase!) i vrisnuti svoju noćnu moru! A prolaznici te blijedo gledaju i misle si: "Yeah, right, reci mi nešto novo." I još: "Ništa posebno, draga moja!"
Let freedom ring.
Post je objavljen 07.06.2009. u 21:53 sati.