Marko Aurelije (121-180) jedan je od rijetkih, ali i vrlo znakovitih primjera u povijesti koji je dokazao da osoba visokih etičnih principa može biti vrhunski vođa i političar.
Naime, ovaj divljenja vrijedni mudrac zasjeo je u četrdesetoj godini svog života na carski tron. I to ne na bilo koji tron, nego na tron, ni manje ni više, nego velikog i moćnog Rimskog carstva! I tamo ostao sve do svoje smrti. Obožavan, nesmijenjen, nelikividran, neutamničen, neokaljan....
Međutim, zanimljivo je spomenuti da se Marko Aurelije proslavio i po dnevniku vlastitih misli kojeg je marljivo pisao u stankama između državničkih, političkih i vojnih dužnosti.
Stranice njegova dnevnika otkrivaju nam jednostavnu i plemenitu ljudsku dušu koju svako razdoblje može prepoznati i potvrditi. Univerzalnost, ali i uzvišenost njegovih etičkih principa o kojima ne samo da je pisao, nego ih je nastojao i živjeti, ostavlja bez riječi sve one koji politku nepravedno (zahvaljujuči sramotnim primjercima ljudskog roda koji se njome bave!) smatraju za kurvu modernog društva.
Kao car nastojao je vladati pravično, a mnogobrojni povijesni izvori tvrde da je u tome i uspijevao. Svoje državničke odluke temeljio je na svom osjećaju odgovornosti da radi za opće dobro. Bio je skroman, pristupačan, umjeren, štedljiv, i strpljiv. Vrstan govornik, koji je, između ostalog, vjerovao da se obećanja izgovorena u javnosti moraju ispuniti. U suprotnom ih nije izgovarao. Ukratko, nastojao je biti poput "morskog rta u koji neprestano udaraju valovi a on i dalje ostaje čvrst, dok se oko njega stišava razjarena voda."
A nas, kakvi nas političari vode? Ljutimo se, rogoborimo, kritziramo, psujemo, bjesnimo. I to je sve. Jaki smo na riječima, ali hrabri se na djelima, a ne na jeziku poznaju. Zašto mislimo da su promjene nemoguće? Kako su nas u to samo uspjeli uvjeriti? Hipnotizirati cijelu naciju? I postići da spavamo budnih očiju?
Šačica ljudi, korumpiranih, potrošenih, neetičnih, sebičnih, beskrupuloznih..., donosi zakone po kojima se moramo ponašati. Guraju nas u vojne saveze i unije. Donose zakone koji na koljena bacaju već ionako osiromašeno stanovništvo. Naplaćuju harač na zdravlje i obrazovanje. Planiraju izgradnju nuklearki. Prodaju naše otoke i izvore pitke vode. Uvode evidencijske brojeve kojima će po potrebi zavirivati u osobne dokumente i štednju običnih smrtnika. I pri tome nas, već dobrano izlizanom retorikom, uvjeravaju kako o tim i sličnim pitanjima ne moramo sami odlučivati jer oni bolje od nas znaju što su i koji najveći nacionalni interesi.
Dokle će to tako biti? Jeste li razmišljali o tome? Što još čekamo? Svi mi koji itekako dobro znamo da je nešto trulo u državi Hrvatskoj? Tko su ti drugi koji bi umjesto nas trebali zasukati rukave i primiti se generalnog spremanja?
Kad biste znali da netko ima ideju, plan, viziju, program...Kad bi se pojavio netko nov, ponudio rješenja i pozvao vas da ga podržite, biste li to učinili? Ili bi ste po inerciji ponovno zaokružili već dobro znana imena i držali se one stare: "Bolje vrag kojeg poznajem, nego anđeo kojeg ne poznajem!"
Postoji li nešto što bi vas još uvijek moglo potaknuti na borbu za promjenama? Ili su vam razočarenja otvrdnula obraze pa ih spremno okrećete sad lijevo, sad desno, da primite pljuske odakle god da stignu? Nestrpljivo čekam vaše odgovore...
Post je objavljen 07.06.2009. u 20:18 sati.