Neki dan sam bila na kavi sa kolegicama/prijateljicama i poveo se razgovor o tome tko što ima u životu.
Okružena sam ljudima koji (uglavnom) nemaju dečka/supruga/djevojku/suprugu, žive u istom kućanstvu s roditeljima ili na katu s posebnim ulazom, ali zajedničkom kuhinjom i godina od 30 - 35. To su sve ljudi koje volim i mišljenja sam da nisu sami zato što su loši već zato što nemaju sreće. Trenutno ih jaaaaaaaako muči njihova situacija i dosta se o tome priča.
Zašto to sve pišem?
Pa stvarno svatko misli da je njegov problem najveći. Osjetim u njihovim riječima da suosjećaju s mojim problemom, ali da zapravo misle kako je meni ipak bolje nego njima jer imam osobu (supruga) koja me voli, razumije i podržava u svemu. Čak me je jedna kolegica kroz šalu pitala kad se mislim razvesti
Jesam, sretna sam što imam takvog supruga, obitelj, obrazovanje, posao, rješeno stambeno pitanje, ali to sve imam uz malo sreće i puuuuuuuuuuno truda. Možda nisu niti svjesni da im se situacija može promijeniti za kratko vrijeme, a da ja u tom istom vremenu mogu ostati na istoj poziciji.
Post je objavljen 05.06.2009. u 15:58 sati.