Marketing
Teren - dio drugi
Nastavimo sa pričom konačno.
Dakle drugi dan navečer nakon povratka sa Cetine i poslije večere smo krenuli na fakultativni teren. Postavljanje malih zamki za sisavce. Vidite ovu zamku na slici dolje (malo je sitno), e pa to vam je zamka za sisavce. Na nju se stavlja meka (to je atraktant koji bi ih trebao privuči, sastoji se od srdela, kruha i maslinovog ulja i ima prilično intenzivan miris) i onda mali mišić dođe, krene to jesti i svojom težinom aktivira zamku koja onda okine i poklopi ga iza glave (slomi mu vratnu kralježnicu). Okrutno znam, ali takve zamke su najjeftinije i najčešće se koriste. Kada se postavljaju zamke mora ih se postaviti minimalno oko 100, u prosjeku na svakih 5 metara (što je ekvivalent od 7 normalnih koraka).
Iduće jutro smo se morali ustati oko pola 6 i u 6:00 je bio sastanak za skupljanje zamki. Naime, moraju se tako rano skupit, jer ako se nešto ulovi da ga neki grabežljivac ne bi pojeo i onda nemamo pravo stanje stvari. Uglavnom od svih silnih zamki koje smo postavili, nismo ništa ulovili (osim jednog nesretnog puža, ali i on je preživio). Objašnjenje je bilo da nismo postavili zamke na dobro mjesto (uz suhozid su bile postavljene).
Na povratku prema školi u travi sam pronašla ovu bubicu na slici. Nije li presladak? To je Scarabaeus semipunctatus (najvjerojatnije), a završio je u zbirci moje frendice (za nju sam ga uhvatila, uz još nekoliko kapitalnih primjeraka drugih vrsta).
Također smo uhvatili nekoliko bubica za zelembaća, čini mi se da je to Lacerta viridis, ali nemojte me držat za riječ. Nije baš najsretniji u tom svom mini terariju. Ja sam uhvatila jednog takvog kasnije taj dan. To je bila borba.
Nakon što smo stigli do škole, nas nekolicina se strpala u mali kamiončić, bili smo ko sardine potrpani, te smo išli na male bare u blizini, gdje smo promatrali ptice. Najzabavnije je bilo kada smo promatrali pčelaricu (Merops apiaster). Skužili smo gdje joj je gnijezdo (koje je inače rupa u zemlji) i onda je profesor kolegi objašnjavao gdje da gleda. Da dobijete dojam, brdo je puno kamenja i grmova, a profesorov monolog je bio otprilike ovakav: „ E kolega, vidite ona četiri kamena (a kamenja ko u priči op.S.), prvi drugi, treći, četvrti... E onda peti. Vidite? E kraj njega su dva grma, ali ne ta dva grma, nego onaj treći lijevo od njih. Pa na pet sati. E tamo vam je pčelarica...“ Mislim stvarno, nakon takvog objašnjenja, tko ne bi vidio pticu. Sada se stalno zezamo, kada nekome treba nešto objasnit, krenemo sa: „Vidite ona četiri kamena...“.
Nakon doručka smo krenuli prema moru, uglavnom neka uvalica blizu Vodica. Sunce je i dalje bilo neumoljivo. Prvo smo imali zoologijski dio, te smo tražili zmije i guštere. Sama sam hodala po terenu u nadi da ću naletiti na nekog gmaza, poskokića ili nešto slićno, ali na žalost ništa. Iako je bilo toliko vruće da se i kamen na zemlji skoro rastalio, okolina je bila prekrasna i idilična.
Bili smo u blizini nekakve crkve, namam pojma koja je to, ali kao što sam i prije rekla, nismo išli crkve gledat.
Nakon skoro dva sata hodanja i bezuspješnog lova konačno sam došla do crkve i ugledah velikog zelenog guštera. Bio mi je pobjegao i zavukao se ispod kamena (skroz desno u sredini na slici ispod). Deset minuta sam ležala na podu i sa štapom ga gurala van. Bilo je samo pitanje tko je tvrdoglaviji i uporniji. Ispostavilo se da sam to ja. Kolega ga je dočekao s druge strane i pokrio kapom, te smo ga na taj način ulovili, bila je to najvjerojatnije Lacerta trilineata.
Naravno, budući da je to bio prvi ulov taj dan, svi su se sjatili sa svih strana, da se dive jadnoj gušterici. Zatim smo se malo razišli i onda smo skužili ispod jednog kamena zmiju. Kamen su morali podići, uz pomoć poluge, budući da je bio strašno težak, i nakon desetak minuta asistent je uspio istjerati van zmiju šaru poljaricu (Hierophis gemonensis). Nije otrovnica, ali grize kao i što možete vidjeti na slici dolje, ali nakon nekog vremena prestane kada vidi da nema smisla i koristi. I onda se možete lijepo igrati s njom.
Nakon te avanture još je slijedilo botaniziranje i nakon toga konačno odlazak sa te paklene vručine. Imali smo pauzu u Vodicama, u kojima sam sad prvi put bila. Simpatičan gradić. Nakon odmora uslijedio je povratak prema Ježevićima. Zaspala sam kao i svaku večer u roku od tri sekunde nakon postizanja horizontalnog položaja. Kao da me netko sjekirom drmnuo po glavi.
Zadnji dan smo jutarnji dio nastave proveli kraj slapa Krčić. Tamo počinje rijeka Krka. Nije li prekrasan?
Prvo smo biljke skupljali, opet po paklenoj vručini. Bilo je pravo osvježenje popesti se skroz gore kod slapa i praktički gurnut glavu u vodu. A još je bilo zanimljivije silaziti dolje. Bili smo ko malo stado gorskih koza, predvođeni profesorom.
Zatim je slijedio, kao i obično, zoologijski dio. Koji je naravno bio manje naporan. Lovili smo ribe, tj pokazali su nam kako se love ribe u rijeci.
Na gornjoj slici vidite našeg asistenta kako u gumenom odijelu sa mrežom na metalnoj omči lovi ribe. Naime, ta omča je spojena na agregat, koji stvara struju, te kada se omča stavi u vodu, nastaje električno polje, i ribe se šokiraju strujom, postanu potpuno dezorijentirane i prestaju plivat, zbog paralize mišića, i padaju na bok. Na taj način ih se može uočiti, jer se vidi trbušna srana koja je svijetlija (za razliku od dorzalne koja je tamnija, zato da ih ptice i drugi predatori teže primjete u vodi), te ih se hvata u tu mrežu na omči i stavlja ih se u bačvu. Metoda je odlična, zato što ne ubija životinje, samo ih šokira, a one brzo dođu k sebi, kada ih se stavi u bačvu i nastavljaju veselo plivat. Također, jednostavna je i lako se uzorkuje. Na taj način se može skupiti jako velik broj riba.
Dokaz da su ribe žive i zdrave. Kasnije su puštene natrag u rijeku.
A evo i jedne zanimljive životinjice. Ponosno vam predstavljam zlatnu maru (Cetonia aurata). To je bubica koja je obilježila teren. Dosadna je ko proljev, stalno te slijedi i zabija se u tebe i zuji ko luda. Već smo bili imuni na njih, obični ljudi bi počeli vrištat kad bi vidjeli nešto tako veliko, a mi bi samo letargično pogledali i rekli: „Ah opet ti...“ 
Na ovom stablu ih je bilo valjda milijardu...
I zadnje popodne na terenu smo proveli u NP Krka. Samo ću reći da je bilo prekrasno i predivno i da je to raj na Zemlji. I kada sam hodala onuda bila sam presretna i ponosna što sam biolog, jer imam tu čast i privilegiju proučavati život.
Nije li predivno?
I tako, još jedan veliki teren je iza mene. Zadnjih dana hodam po mini terenima, tu u okolici Zagreba, a jučer sam bila na terenu u Generalskom stolu. Bilo je prekrasno, Mrežnica je predivna rijeka, ali to su neke druge priče...
Post je objavljen 07.06.2009. u 16:19 sati.