Ubojstva političkih neistomišljenika bili su i ostali jedna od težišnih aktivnosti svih političkih policija. Tako je bilo i sa represivnim službama koje su budno motrile nad svima onima kojima je hrvatska jednakopravnost bila važnija od opstanka «cjelovite Jugoslavije i jedinstvenog SKJ», kako su komunisti često voljeli govoriti. Utemeljena kombinacijom komunističkog revolucionarnog terora i voljom velikih svjetskih sila, druga Jugoslavija je mogla opstati na isti onakav način kako su Karađorđevići i velikosrpska «beogradska čaršija» na životu održavali Versajsku tvorevinu. Kraj Drugog svjetskog rata i prvi dani mira pokazali su svu svirepost metoda primjenom kojih Josip Broz i njegova komunistička oligarhija žele opstati na vlasti. Događanja na Bleiburgu a napose zločini počinjeni na Križnim putevima, logorima i zatvorima u razdoblju između 1945. i 1948. pokazali su da će državni teror i likvidacije političkih neistomišljenika biti jedan od temeljnih načina opstanka komunističkog poretka utjelovljenog u agentu Kominterne Josipu Brozu i njegovim sljedbenicima. Odnos prema državotvornim Hrvatima i predstavnicima Katoličke crkve bio je naročito nesmiljen i brutalan. Tako da se zločini počinjeni nad katoličkim svećenicima u Hrvata mogu, bez imalo pretjerivanja, staviti uz bok najvećim progonima u vrijeme Rimskog ili Osmanskog carstva. Međutim, sukob Tita i njegovog idola Staljina, koji je uslijedio 1948. na neki je način umanji progone državotvornih Hrvata kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu. Sve do 1957. godine i neuspjelih pokušaja atentata na dr. Antu Pavelića u Argentini te na dr. Branka Jelića u Njemačkoj.
Hrvatske političke i revolucionarne organizacije
Nakon smrti dr. Antu Pavelića, pod posebnom prismotrom jugoslavenskih komunista i UDBE našlo se nekoliko međusobno podijeljenih hrvatskih emigrantskih organizacija i pojedinaca. U prvom redu Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je nakon Pavelićeve smrti lagano gubio na težini, zatim Hrvatski narodni odbor, na čijem je čelu bio dugogodišnji emigrant dr. Branko Jelić a napose Hrvatski narodni otpor (HNO) i njegov utemeljitelj Vjekoslav Maks Luburić. Sudeći prema danas dostupnim dokumentima i izvorima jugoslavenske komunističke vlasti najviše su se pribojavale upravo Luburićevih «otporaša» koji su u svoje programske odrednice, s ciljem obnove hrvatske države, unijeli ideju o pomirbi hrvatskih komunista i ustaša, čega su se anacionalni i prosrpski kadrovi u UDBI i jugoslavenskom savezu komunista osobito pribojavali. Hrvatsko revolucionarno bratstvo /HRB/ osnovali su 1961. godine u Australiji Geza Pasty, Josip Senić, Jure Marić i još nekolicina bivših pripadnika HOP-a, nezadovoljnih retoričkim zauzimanjem za riješavanje hrvatskog pitanja, za što se početkom šezdesetih godina zalagalo tadašnje vodstvo HOP-a. Ova polu tajna hrvatska revolucionarna organizacija u narednom je razdoblju u Jugoslaviji i inozemstvu izvela više akcija uperenih protiv Jugoslavije a među njima svakako je najpoznatija operacija Feniks (lipanj, srpanj 1972), odnosno upad Bugojanske skupina, koja je imala za cilj podizanje ustanka te zbacivanje okova i obnovu Hrvatske Države.
Hrvatski kadrovi u jugoslavenskim tajnim službama
Pod utjecajem procesa koji su se događali unutar komunističke Jugoslavije, a napose zbog sve izraženijeg hrvatskog nezadovoljstva, jugoslavensko komunističko vodstvo je još početkom šezdesetih godina krenulo s primjenom plana tzv. «otvaranja granica» nadajući se kako će na taj način ne samo umanjiti hrvatski otpor nego promijeniti i dotadašnju demografsku sliku hrvatskih krajeva. Posebice u BiH, Slavoniji te srednjoj i južnoj Dalmaciji. Međutim, kako je tijekom dolaska nove generacije hrvatskih radnika u zapadnu Europu, poglavito u SR Njemačku, došlo do njihovih kontakata sa starim hrvatskim emigrantima koji su zemlju napustili 1945. ili prvih poslijeratnih godina, pred komunističkim se vlastodršcima našla potreba stvaranja čvrste obavještajne jezgre koja će pokušati onemogućiti dalje jačanje hrvatskih državotvornih organizacija u inozemstvu te njihov pokušaj ubacivanja u Jugoslaviju. Stoga, vodstvo jugoslavenskih komunista našlo se polovicom šezdesetih godina pred vrlo delikatnim zadatkom, odnosno pronalaskom odanih kadrova za planiranje, provedbu i realiziranje najsloženijih obavještajnih zadaća koje su imale za cilj očuvanje Jugoslavije i njenog unutarnjeg jednopartijskog uređenja. Činjenica da se u to vrijeme među pripadnicima političke emigracije i članovima hrvatskih emigrantskih organizacija nalazio najveći broj hercegovačkih Hrvata pred jugoslavenske je komunističke i velikosrpske vlastodršce stavila potrebu iznalaženja takvih personalnih rješenja za potrebe UDBE koja će ispunjavati dva uvjeta. Prvo, uspješno pronalaženje kadrova a drugo, infiltriranje tih kadrova u sustav emigrantskih organizacija. Upravo iz tih razloga, iz poslijeratnih omladinskih i oznaških ćelija, na ključna mjesta u sustavu komunističkog aparata šezdesetih i sedamdesetih su godina došli i neki pojedinci iz Hercegovine, poput Ante Miljasa, Ivana Brigića, Jerke Bradvice, Mirka Grgića, Stipe Grizelja, Stanka Čolaka, Ive Jerkića, Vinka Radišića, Ivana Lasića – Gorankića, Rade Vukojevića, Grge Šimunca, Vlade Šošića, Marka Musića i mnogih drugih. S druge pak strane oni su, kao i njihovi podređeni, u zemlji i inozemstvu tražili ljude preko kojih će s uspjehom ostvariti uvid i staviti pod nadzor pripadnike hrvatskih organizacija u iseljeništvu. Naravno, svi su oni odreda imali svoje šefove u Sarajevu i Beogradu, poput Franje Herljevića, Vase Gačića, Raifa Dizdarevića, Duška Zgonjanina, Stane Dolanca, Petra Gračanina, te su bespogovorno obavljali njihove zamisli. Za pronalazak materijalnih sredstava potrebnih za realiziranje ovih složenih zadaća nisu uopće morali brinuti. O tome su, naime, vodili računa direktori velikih komunističkih poduzeća koji su po partijskoj liniji bili postavljeni na te dužnosti i imali su obvezu punjenja tajnih fondova iz kojih su financirane tajne operacije UDBE, KOSA i SID-a.
Politička ubojstva naručena iz Beograda
Poslije smrti dr. Ante Pavelića, analitičari UDBE su analitičkom obradom došli do spoznaje kako među hrvatskim emigrantima postoje dvije osobe koje bi mogle politički ujediniti dosta razjedinjene hrvatske emigrantske organizacije. Prema njihovim zaključcima, riječ je o Vjekoslavu Maksu Luburiću i dr. Branku Jeliću. Oni su, prema mišljenju, udbinih analitičara posebno bili opasni jer su se zalagali za pomirbu ustaša i partizana te za ujedinjenje svih Hrvata u borbi za obnovu Hrvatske Države. Posebno su se komunisti pribojavali stvaranja i jačanja jedne ovakve organizacije u zemlji koja bi, zbog izrazitog nezadovoljstva položaja hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji mogla naići na potporu širokih narodnih slojeva. Stoga je vrh jugoslavenskog represivnog aparata pripremio i izveo nekoliko operativnih akcija čiji je cilj bio priprema terena za likvidaciju ključnih političkih figura hrvatskog iseljeništva. Tako su višegodišnje operativne akcije koje su imale za cilj likvidaciju ključnih ljudi iz Luburićevog i Jelićevog okružja započela serijom ubojstava hrvatskih emigranata 1968. godine, i to ubojstvima Mile Rukavine, Krešimira Tolja, Vida Maričića, Josipa Krtalića, Ante Znaora, Hrvoja Urse i Pere Čovića. Serija ubojstava nastavljena je i 1969. godine kada su izvršeni atentati udbinih egzekutora na Nahida Kulenovića i Vjekoslava Maksa Luburića.
Infiltracija udbaša u operaciju «Fenix»
Stjepan Ševo, rođen u Hamzićima kod Čitluka 10. prosinca 1936. godine, kao i čitava njegova obitelj, glavom su platili Stjepanovo sudjelovanje u hrvatskim emigrantskim krugovima. Bez oca je ostao je kao osmogodišnji dječak. Ubili su ga, naime, pripadnici XII. Hercegovačke brigade koja je u zapadnu Hercegovinu stigla u studenom 1944. godine. Ševo je iz Jugoslavije emigrirao 1966. godine. Dvije godine kasnije jugoslavenske komunističke vlasti su preko nekolicine svojih agenata doznali kako je Ševo u hrvatskim emigrantskim krugovima postao politički vrlo aktivna osoba. Dostupni izvori pokazuju kako je službeni Beograd, preko djelatnika riječke Udbe Vinka Sindičića i djelatnika splitske Udbe koji se vodio pod pseudonimom «Mosor» doznao za Ševine aktivnosti vezane za pripremu Bugojanske Skupine. Ubrzo nakon toga, odnosno 24. kolovoza 1972. Ševu je, kao i cijelu njegovu obitelj,
tijekom godišnjeg odmora u Italiji zadesila mučka i prerana smrt. Istraga koju su nakon toga provele talijanska i njemačka policija ponudile su neka saznanja na temelju kojih je osumnjičen Vinko Sindičić. Međutim, u Udbinoj informaciji od 12. studenoga 1971. godine, čiji je faksimil objavljen u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, autora Bože Vukušića, Jure Uvanović informira svoje nadređene o susretu koji je suradnik splitske Udbe pod kodnim nazivom «Denis» ostvario 07. studenoga u Trstu sa Stjepanom Ševom, Marjanom Rogićem i tajnovitim muškarcem za koga su udbaši pretpostavili da je osobno jedan od čelnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva, organizacije koja je organizirala i izvela Bugojansku akciju, Josip Senić. Prema tvrdnjama objavljenim, također, u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, pod pseudonimom «Denis» vođen je suradnik splitske UDBE Miljenko Mandžo, Ševin sumještanin i poznanik iz mladosti, dugogodišnji urednik Radio Zadra i osoba zahvaljujući čijem je svjedočenju svojedobno osuđen književnik Mirko Vidović. U spomenutoj informaciji, čiji je potpisnik Jure Uvanović, prenesene su, između ostaloga i riječi Stjepana Ševe kako su ga prije toga u Stuttgartu tražili neki poznanici a među njima je bio i još jedan njegov sumještanin Vinko Radišić ( u to vrijeme šef kabineta člana SIV-a Ive Jerkića a kasnije veleposlanik SFRJ u Beču). Četiri mjeseca kasnije, točnije 09. ožujka 1972. godine, u hotelskoj sobi u Wiesloch-Frauenweileru (Baden-Wuertenberg) pronađeno je mrtvo tijelo Josipa Senića koji je preminuo od dva hica zadobivena u potiljak. Za Senićevo ubojstvo osumnjičen je Vinko Sindičić. Njemačka policija ubrzo je uhitila Sindičića ali je isti uz plaćanje kaucije od 1000 maraka pušten na slobodu 21. ožujka 1972. godine. U to vrijeme braća Andrići, Pavo Vegar, Ludvik Pavlović i ostali članovi Bugojanske skupine već su započeli okupljanje koje će završiti kratkim pripremama u Austriji i upadom u Jugoslaviju u lipnju mjesecu iste godine. Senićeva desna ruka Stjepan Ševo živio je nakon spomenutog susreta u Trstu još svega devet mjeseci. Ubijen je u Italiji, zajedno sa svojom suprugom Tatjanom i pokćeri Rosemarie Bahorić. I za Ševino ubojstvo opet je osumnjičen Vinko Sindičić. Talijanska policija Sindičića je pronašla u Jugoslaviji. U istrazi koju je u nazočnosti talijanskih policajaca provodio jugoslavenski sud Sindičić je izjavio kako je u vrijeme smrti obitelji Ševo bio u Jugoslaviji, što je sudac i uvažio.
Neuspjeli atentati na Gojka Bošnjaka
Samo dan prije uhićenja posljednjeg člana Bugojanske skupine Mirka Vlasnovića, pred ulaznim vratima Karlsburg u Karlsrucheu eksplodirala je podmetnuta bomba. Načinjena je znatnija materijalna šteta. Međutim, počinitelj je ostao nepoznat. Vlasnik spomenute gostionice bio je dugogodišnji hrvatski emigrant Gojko Bošnjak, rođen u Širokom Brijegu 04. veljače 1934. godine. Prema dostupnim izvorima Udba je Bošnjaka sumnjičila da je pripadnicima Bugojanske skupine pružio utočište te da su u njegovoj kuglani obavljali tjelesne pripreme. Petnaest mjeseci kasnije na Bošnjaka je ponovo pokušan atentat. A atentator je bio Vlatko Mišić, rođen 1939. u Ljutom Docu kod Širokog Brijega. Zahvaljujući Bošnjakovoj prisebnosti i hrabrosti te Mišićevim nevoljama s pištoljem, atentat nije uspio. Njemački Zemaljski sud u Karlsrucheu osudio je 10. svibnja 1974. godine Vlatka Mišića na deset godina zatvora. Prema izjavi koju je u jesen 1993. godine dao bivši udbaš Radoslav Vukojević, Vlatka Mišića je u početku na vezi držao Ivan Lasić – Gorankić. Zadaću za izvršenje atentata na Gojka Bošnjaka Mišiću je, prema vlastitom priznanju, nakon provjere povjerio osobno Radoslav Vukojević i to na nalog svoga nadređenog Stipe Grizelja. Mišićeve troškove, prema istom izvoru snosio je Republički centar u Sarajevu a sve je to koordinirano pod budnim okom Stanka Čolaka. Kad je naoružanje, s kojim je ovaj atentat počinjen, u pitanju njega je iz Beograda donio Jovo Popović, utvrdio je u iskazu Vukojević, a za njegovu dalju distribuciju bili su zaduženi Tomo Bralo i Pero Manojlović. Na sudskom procesu u Karlsrucheu, vođenom protiv Vlatka Mišića, njemački stručnjak za naoružanje dr. Grossman je ustvrdio: «Pištolj je 10. lipnja 1965. prodan u Italiji osobi koja je putovala u New York. Vlasnik je 21. siječnja 1969. prijavio šerifskom uredu u Los Angelesu da mu je pištolj ukraden». Način na koji je spomenuti pištolj iz Los Angelesa stigao do beogradskog Instituta za «bezbjednost» i njegovog šefa Jove Popovića nikada nije razjašnjen.
Vukojevićev pritisak na obitelj Vegar
Prvi susret Rade Vukojevića i Nediljka Vegara, brata jednog od vođa Bugojanske skupine dogodio se, prema Vegarovoj izjavi, objavljenoj u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, dogodio se u mostarskoj bolnici 28. srpnja 1970. godine. Vegar je, naime, dan ranije došao iz Njemačke posjetiti bolesnog oca. Vukojević je nakon tog susreta odveo Nediljka Vegara u «Kamenu zgradu» nakon čega je započelo ispitivanje o njegovom bratu Pavi Vegaru koji je emigrirao 1959. godine. Česta Vukojevićeva salijetanja nastavila su se i kasnije. Početkom 1971. godine Radoslav Vukojević i Ivan Lasić-Gorankić su odveli Vegara u Vitinu te su pod psovkama i prijetnjama od njega tražili da na sve načine pokuša provjeriti zašto je njegov brat Pavo zajedno s još nekim emigrantima stigao iz Austarlije. Nakon toga poslali su ga kući i uslijedio je poziv za služenje JNA. Mjesec dana nakon izlaska iz JNA Nediljko Vegar je doznao da mu je brat Pavo, zajedno sa skupinom emigranata, s ciljem podizanja ustanka ušao u Jugoslaviju. U popodnevnim satima 07. srpnja 1972. godine Nediljko Vegar je pritvoren. Nekoliko dana kasnije, zajedno sa ocem, prebačen je u zloglasnu mostarsku «Ćelovinu» u kojoj je podvrgnut višednevnim ispitivanjima koja su vodili Srećko Jelavić i Drago Čolak, tadašnji agent Udbe a danas uposlenik jednog grafičkog poduzeća iz Gruda, inače rođeni brata Stanka Čolaka. U to vrijeme Nediljko je u zatvoru sreo Mladena Madunića iz Tomislavgrada i starog Lovru Soldu-Šetkušića koji je nakon toga zbog skrivanja pripadnika Vegar-Andrićeve skupine odležao deset godina robije. Nakon nekoliko mjeseci u Vegarovu zatvorsku ćeliju došao je Rade Vukojević. Prema Nediljkovom iskazu kratko je brifirao: «Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto teško bolestan» a nakon toga je Vegar pušten iz zatvora. Po izlasku iz zatvora Nediljko Vegar je doznao da mu je Radoslav Vukojević pod optužbom da konzerve koje je kupovao u seoskoj prodavaonici nosi bratu Pavi, bio pritvorio i najmlađeg brata Jerku. Nedugo zatim, Nediljko je pod pritiskom Radoslava i Vukojevića bio prisiljen potpisati izjavu o suradnji s Udbom nakon čega ga je Vukojević odveo do Jesenica. Kad je Nediljko Vegar stigao u Njemačku hrvatskim je emigrantima ispričao svoju životnu priču, a zauzvrat je od prijatelja svoga pokojnog brata Pave toplo primljen. U domovinu se vratio sredinom 1991. godine i odmah se priključio postrojbi ZNG-a koja je u to vrijeme provodila obuku u Radmanovim mlinicama kod Omiša.
Dvadeseti čovjek u rukama Duška Zgonjanina
U ruke tadašnjeg šefa UDBE u Doboju Duška Zgonjanina, krajem 1971. godine dospio je povratnik iz Australije Marko Mijić, rođen 1949. u Novom selu kod Bosanskog Broda. Ubrzo nakon uhićenja Mijić je, sudeći prema dostupnim izvorima, pristao na suradnju te je Zgonjaninu i njegovim suradnicima otkrio sve pojedinosti vezane za pripremu operacije «Feniks» kao i o aktivnostima istaknutih hrvatskih emigranata u Australiji i Europi. Pod kodnim imenom «Ukrina», a s ciljem ponovnog priključenja braći Andrić i Pavi Vegaru otputovao u Austriju. Međutim, njegova uloga ubrzo je od strane braće Andrića i Pave Vegara procijenjena sumnjivom pa su prekinuli sve kontakte s njim. Ubrzo nakon toga Mijić se ponovo vratio u Doboj. Dobivši novi kodni naziv «Serafin» bio je ključni svjedokom optužbe na sudskom procesu četvorici uhićenih Bugojanaca vođenih pred Vojnim sudom u Sarajevu 1972. godine. Prema mišljenju analitičara, Mijić je operativcima UDBE prenio i svoja saznanja o djelovanjima australske skupine HRB-a, odnosno Srećka Rovera, Josipa Senića, Geze Pastya i Jure Marića. Đorđe Ličina je u svojoj knjizi Dvadeseti čovjek iskoristio Mijićev slučaj za stvaranje priče o navodnom dvadesetom čovjeku, što on prema tvrdnjama onih koji do u tančine poznaju ovu materiju nije uopće bio.
Post je objavljen 05.06.2009. u 15:47 sati.