Draga Antonija;
Zao mi je sto ti ovo moram rec putem pisma, ali ja jednostavno vise nemam snage za kraj. Ti znas da te volim i cak ni ovaj nas rastanak to nece promjenit. Ne kriv te ni za sta, ne brini nisam ljut na tebe, ljut sam na sebe jer sam sebi dizvolio da te zavolim, i nije mi krivo zbog toga. Povratia si mi izgubljenu vjeru u pravo prijateljstvo i hvala ti za to. Odlucio sam otici kako bi ti pomogao, ne zelim te vise zbunjivati i zaustavljati na tvom putu. Jednostavno ja ne citam tvoje misli i ne znam nikad sta ti mislis jer to ne zelis da mi kazes. Ne znam zasto, ali uvijek te pogrijesno procijenim. Onoga dana kada smo postali prijatelji moj se zivot promjenio. Do tada sam bio u tami, u tunelu iz kojega nisam nasao put za napolje. Ali ti si mi otvorila oci, pomogla mi da vidim svjetlo na kraju tunela, dala mi ruku i povela me prema njemu. Ti si me digla kada nisam mogao ustati. Sada kada sam konacno na svjetlu ja te gubim, gubim te i vracam se u tamu. Mozda ja nisam vrjedan zivota na svjetlu ali u svakom slucaju hvala sto si bila tu za mene. I molim te nemoj sebe krivit za kraj, nisi ti kriva. Jednostavno niko od nas nije kriv to se moralo desit, bilo je dobro dok je trajalo. Molim te nemoj mislit da je ovo samo glupost, ali ja ovo stvarno osjecam, istina je da sam jako dobar sa rjecima ali i te rjeci pise moje srce, ma da nisam puno toga pisao po koje kakvim biljeskama nego sam zadrzavao za sebe. Ponekad sam osjetio da sam ti opterecenje i da ne zelis da sam tu ma koliko ti meni govorila da nisam u pravu, ali ipak vjerovao sam ti na rijec. Dok su mnoge suze klizile niz moj obraz ti si samo gledala u prazno cak nisi pustila niti jednu suzu u to sam uvjeren jer tad se pojavila tvoja "sreca". Niti jedna moja rjec te nije zabolila. Znam da si jaka osoba ali niko ne moze preci preko svih ostrih rjeci osobe koju voli. A ti mene ocito nisi voljela. Mozda nisam u pravu i mozda nemam prava da ti ovo govorim ali vjeruj nije ti ni upola tesko kao meni i ni upola ti ne patis kao ja. Kao i sve do sada i ovo pismo procitaj sa osmjehom na licu i nikad ne spustaj pogled kada budes prolazila pored mene, budi ponosna. Nadam se da ces sebi nac prijatelja koji ce te bar upola voliti kao ja, jer ljubav koju sam ti ja pruzio niko ti nece htjeti pruziti. Ova godina je bila najsretnija godina u mom zivotu iako sam izgubio sve. Ali sretan sam jer sam imao prijatelja poput tebe, i vjeruj da mogu ja bi ga ponovio. Volio bi te bar jos jednom posljednji put imat u narucju ali za to je kasno. Kasno je za sve. Tonem u mrak, ne mogu van. Sve sto sam imao izgubio sam u jednom trenu ali mi nije krivo. Bar cu te zauvjek imati u srcu, i bit ces mi lijepa uspomena pored boli koju sad osjecam. Antonija od srca ti hvala za sve sto si za mene ucinila.. Nadam se da ces bar kad me vidis sjetit se svega sto smo prosli i da ces me se sjecat kao tvog brata, jer ja cu se uvjek tebe sjecati kao male seke koju sam volio i koju cu zauvjek voljeti....to je sve od mene....nikad te necu zaboraviti.......ne dozvoli da te povrjede okruni ljudi, budi jaka kao sto si jaka sada.....ja znam da ces ti biti uredu zato ti necu vise soliti pamet....bojim se da je ovo rastanak, rastanak kojeg smo se oboje bojali ali ja ga vise nisam mogao odlagati, ucinio sam sve sto je bilo u mojoj moci da te zadrzim ali sam te na kraju ipak izgubio..zbogom...
Post je objavljen 06.06.2009. u 22:27 sati.