Štrebanje…
Nema li ljepše stvari od toga? Sjediš u prepunoj knjižnici gdje je tako tiho da doslovno možeš čuti i svoje i susjedovo kolanje zašećerene krvi kroz žile, ljudi oko tebe ili mahnito uče jer ih vjerojatno za 12h čeka kakav opaki ispit ili pak blijedo bulje oko sebe i broje knjige na policama, samo da se ne moraju posvetiti učenju. Možda čak i pišu postove, kao neki ;)
Da, počeo sam opet ići u vražji NSB iako ne volim tamo učiti. Previše je tiho i previše napučeno za moj ukus. Tišina me dekoncentrira upravo zato što je pretiho pa se onda svaki, pa i najmanji šum čuje kao da je amplificiran tristo puta kroz kakvo megalomansko pojačalo. Puno mi je draži „Bogdan Ogrizović“ na Cvjetnom gdje ljudi izlaze, ulaze, šapću, šmrču, gdje zvone telefoni ili netko uporno pokušava iščupati neposlušnu knjigu koja se ukorijenila u policu kao da joj život ovisi o tome da ne bude posuđena.
Nego, još ovaj tjedan službeno je otvorena Medova sezona učenja jer kolokviji se gomilaju, ispiti slijede netom nakon njih, a poneki čak i prije. Naposljetku, zbirka iz beskralježnjaka (podsjećam, samo preko 300 živ. vrsta na latinskom i hrvatskog) kao krunski podsjetnik moga neuspjeha s prošle godine. Zbirku iz kralježnjaka sam riješio, Bogu hvala. Nekidan. Presretan.
I tako ja počeo učiti. Trenutno sjedim u NSB-u (ili u NSK, kako vam drago) i čačkam po mnogočetinašu kojemu se to baš i ne sviđa pa sve gleda svojim jednostavnim mjehurastim očima kako bi zgnjižio što dalje od mene. Pričepio sam ga zato gumicom da ga poslije mogu naći u knjizi ako se dotična, od silnog nekorištenja, zatvori zato jer želi zauzeti svoju nativnu konformaciju. Već sam povadio sve opće karakteristike Annelida (i.e. kolutićavaca), sada se bacam na Polychaeta (mnogočetinaši), a popodne namjeravam svršiti s Clitellata (pojasnici). Ako to uspijem napraviti, čestitat ću sam sebi na postizanju nemogućeg.
Post sam počeo pisati samo zato jer mi se prispavalo pa sam trebao nekakvu aktivnost koja će me razbuditi. Gledanje kroz prozor me predivno uspavljuje, slušanje glazbe na najtiše mi je počelo dizati tlak jer umjesto da učim, divljački se njišem u stolici i pokušavam bezglasno pjevat, što se na koncu pretvori u ubrzano dahtanje koje u kombinaciji s pokretima može kod nekih izazvati krive zaključke. To ne bih baš želio pa stoga gasim Winamp. Sada sjedim u shrvanoj tišini (a shrvana je jer je popustila pod nasrtajima glasa tete koja se u predvorju upjevava za nekakvu promociju Bog te pitaj čega), slušam kako tipke koje udaram lome zrak oko sebe odvratno glasnim zvučnim valovima, kako mi laptop škripi jer sam se oslonio na nj te promatram za susjednim stolom nerad jednak mome. Ulfuz i njezina pokorena polovica otišli su do restorana da nešto prigrizu jer ih je shrvala glad. Ja sam bio pametniji pa sam putem ovamo pojeo sendvič, šljoknuo RedBull koji nema apsolutno nikakvo djelovanje na moj CNS ali mi godi okusom i temperaturom te prožvakao Nestle Aero na kojemu piše „Vazdušasta mlečna čokolada“.
No, gdje sam ono stao s pižđenjem? Ah, da, štrebanje. Do kraja semestra me čeka još tri kolokvija, zbirketina, antropologija pismeni i usmeni, bbbiokkkkemmmijjjjja, kralježnjaci, beskralježnjaci te prokleti seminar iz laboratorijskih životinja koji nikako da napišem jer je vječito nešto drugo važnije (nažalost i jest). Dakle, ukoliko si želim deveti mjesec ostaviti samo za polaganje vlastite herbarijske zbirke (200 vrsta), trebam dobro upregnuti reliquias reliquiarum svoje sive tvari, natjerati ono malo preživjelih neurona da konačno počnu surađivati i pamtiti dok se ja trudim iz petnih žila ostati budan nad gujavicom koja me nezainteresirano gleda iz svoje plošne perspektive papira i pita se zašto je njen presjek meni toliko zanimljiv. Vjeruj mi, draga guje, nije da uživam u pogledu na tvoj unutarnji ustroj no profesorica ima fetiš na vas gliste pa moram. Sorry, eto, nadam se da je ovo zadnji put da se gledamo oči u celom. Ni ja ne bih volio da netko pomno proučava moju sekundarnu tjelesnu šupljinu…
Mikrometarski odmak od teme
Jučer sam, nakon stotog puta valjda, opet došao do zaključka da je čitavo čovječanstvo u globalu otišlo u krivom smjeru. Danas je sve podređeno hedonizmu. Ne kažem da ne treba uživati u životu, dapače, ali mislim da je krivi stav „živi danas kao da sutra ne postoji“. Potpuno krivo, ako pitaš mene, jer u 99,999998% slučajeva preživiš današnji dan i sutra te dočekaju posljedice. One mogu biti hangover, 2000kn manje na tekućem, krvave ruke, igla u žili, dijete u nečijoj maternici, povećana koncetracija CO2, otopljeni ledenjak, petsto hektara Amazone manje… Razumijete me? Apsolutni oblik sebičnosti koji čovjek može eksprimirati je „danas ću svijet iskoristiti kao da sutra ne postoji“.
Naravno da treba uživati u životu, da si treba dopustiti određeni luksuz, zadovoljstvo, nešto novo. Ma smiješ si dopustiti i trenutke nepromišljenosti ali živjeti iz dana u dan (ili iz vikenda u vikend) tako da se cijelim svojim bićem odaš hedonizmu, ne razmišljajući da će taj trenutak proći i da će NETKO, bilo tko, vjerojatno ispaštati zbog tvojih djela je krajnje bezobrazno. Uvijek netko ispašta, bio to ti, tvoji roditelji, susjedi, mačka lutalica ili tvoje potomstvo.
Ljudski rod se izopačio i krive su vrijednosti došle na visoke pozicije. Danas vrijedi relacija umjereno E konzervativno. Navodno se čovjeka stavlja na prvo mjesto, svima je na pameti taj humanizam no ljudi ne shvaćaju da humanizmom pile granu na kojoj sjede. Toliko smo si je ispilili da samo što nije pukla. Nadam se da me nećete opet krivo shvatiti, naravno da se čovjek treba brinuti za čovjeka ali ne nauštrb svega ostalog. Pregrađujemo i silujemo rijeke jer „treba čovjeku“, palimo milijune tona goriva jer „treba čovjeku“, siječemo pluća planeta jer „treba čovjeku“… Toliko smo „zabrinuti“, pod maskom humanizma, za svoga susjeda kojemu nešto nedostaje i svijet bismo dali za njega da mu bude bolje. Doslovno. Svijet.
Onoga trena kada ljudi shvate da NISU VAŽNIJI od jednog mnogočetinaša ili nekakve sretne koprive uz tračnice, tada će ovo postati raj na Zemlji. Mi nismo najvažniji na Zemlji, možda samo samima sebi. Ljudi ne shvaćaju da je Zemlja postojala puno prije čovjeka, PUUUNO prije i da će vjerojatno nastaviti postojati i puno nakon nas, osim ako je sami ne raznesemo u komadiće. Možemo mi spržiti sve na njoj, zagaditi sve što se zagaditi da, ubiti svaki oblik života pa i same sebe. Kamen će preživjeti, stijene će preživjeti, H2O će preživjeti i anorganski spojevi će preživjeti. Jednom kad se kamen i voda oporave, eto novog života. Je li Zemlji stalo do nas? Ako smo dobri prema njoj, hranit će nas. Ako je ubijamo, pustit će nas da je ubijemo sve dok u procesu ne ubijemo sami sebe. U tom pogledu me to stravično podsjeća na našeg dragog Boga, s tom razlikom što smo Njegovim ubojstvom spasili sami sebe.
No, Njega nisam htio u ovo sada uvlačiti. Neka za sada ostane gdje jest. Vratimo se čovjeku, tom savršenom, prosvijetljenom biću. Čovjek je poremetio nešto što je priroda perfektno zamislila. Prirodna selekcija, evolucija… Danas 80% ljudi koji bi iz ovog ili onog razloga umrli prije 500 godina sada žive. Životni vijek poskočio je skoro pa trostruko (kako gdje). Također, 80% bolesne djece koja se rodi preživi, Bog te pitaj koliko zdrave djece bude ubijeno prije nego se rodi. Poremetili smo prirodni tijek stvari.
Opet naglašavam, nisam protiv bolnica, lijekova i sl. ali samo ukazujem koliko sam i sam kriv za disbalans. Oni kojima priroda ne bi dopustila razmnožavanje jer nemaju gene s dovoljno dobrim fitnesom da se prošire danas dobivaju šansu za potomstvo. Stavljanje omče oko vrata? Vjerojatno? Umjesto da se takvi geni iskorijene iz populacije smrću jedinke koja ih nosi prije nego što se stigne razmnožiti, takve jedinke imaju potomstvo…
Znam da zvučim bešćutno. No ovo su činjenice. Interpretacija moja je da drukčije i nismo mogli. Zahvaljujući mozgu, spoznali smo mnogo stvari. Postali smo „gospodari“ svega osim vremena. Možemo napraviti identične kopije samih sebe, možemo stvoriti organizam koji je otporan na bilo što, izmišljamo materijale koji nikad ne bi nastali prirodnim putem… Svašta smo postigli, ali putem smo izgubili odgovornost. Jednostavno ne shvaćamo da nismo glavni. Da smo u očima Zemlje postali smetnja. U očima Svemira, trajemo kraće od jedne femtosekunde i neće niti primijetiti kada nestanemo. Umjesto da vrijeme koje imamo iskoristimo za suživot sa svim organizmima oko sebe, mi sustavno uništavamo.
Koju epifaniju čovjek može doživjeti promatrajući nekakvog sićušnog heksapoda kako leži na leđima i koprca se, svim silama nastojeći se vratiti natrag na noge. Dok promatraš biljku kako blaženo asimilira ili gledaš kako venerina muholovka brzo sklapa svoje listove zato jer je njen ručak pomaknuo osjetne dlake na njima. Dok hodaš kroz šumu i shvaćaš da oko tebe postoji bezbroj DNA-polimeraza u svakoj živoj stanici svakog organizma, da se na sve strane prepisuje genetička uputa jer nekome treba ovaj protein, nekome je uzmanjkalo glukoze pa treba na brzinu izraditi još proteina koji će ju vratit natrag iz glikogena ili pak škroba…
Opet, tješi me jedna stvar. Nešto nije pod čovjekovom kontrolom, barem za sad. Mi sami nismo pod kontrolom samih sebe. Ne možemo narediti srcu da prestane kucati, niti možemo utjecati na aktivni prijenos tvari kroz membrane. Ne možemo to, Bogu hvala.
Volio bih da jednog dana moja dječurlija, ako ih uopće budem imao, budu u mogućnosti vidjeti čisto plavo nebo, otići na Mljet i piti kišnicu bez straha od kiselina. Da budu u mogućnosti vidjeti život svugdje oko sebe, a ne samo na televiziji i u knjigama. Nadam se da ćemo za sedamdeset godina još uvijek moći cijeli dan hodati prema jednoj točki kompasa i ne napustiti zaklon šume u koju smo se sakrili. Hoće li biti šuma? Hoće li biti životinja u njoj?
Volio bih da svi ljudi na svijetu shvate da je život kao pojava toliko uzvišen. Da je i bakterija život, isto kao i slon. Volio bih kad bismo mogli shvatiti, kao čovječanstvo, da jedini izlaz iz svih kriza, iz rata, gladi, neimaštine, siromaštva, bolesti, kriminala iz svega leži u povratku prirodi. Životu koji nas okružuje.
Što više učim biologiju, što više napredujem kroz njene mnogobrojne grane i discipline, shvaćam koliko je život lijep. Mi jesmo potekli od prirode, jesmo jednom živjeli od nje ali i vraćali joj. Sada samo uzimamo. Što više izučavam život shvaćam da sam odabrao savršeno područje za proučavanje, primjećujem da sam postao puno osjetljiviji na određena pitanja.
Također, stravično me ljuti i rastužuje što ne mogu druge promijeniti. Što ne mogu promijeniti cijeli svijet. Kada netko baci komad plastične vrećice negdje u more, ne razmišlja o tome što se može dogoditi. Ja vidim kita koji to proguta, vidim kako mu zapinje negdje u crijevu, kako blokira prolaz hrane, kako kit umire u bolovima jer mu se hrana nagomilala u crijevu i ne može izaći. Na koncu crijevo pukne, kit dobije strahovitu sepsu i umre jadan ali ne prije nego se izmuči. Zamislite da se to vama događa, pa htjeli biste zadaviti onoga tko je tu vrećicu stavio u vaše crijevo! Jadan kit.
Uglavnom, ovo se oduljilo. Volio bih kada bi ljudi postali drukčiji, kada bi svaka jedinka metapopulacije vrste Homo sapiens shvatila da svojim ponašanjem šteti ostatku svijeta i kad bi to pokušala promijeniti nabolje. Kada bi se divila tratinčici ne berući je, kada bi rekla kravi „hvala što si me danas nahranila“ i kada bi to istinski mislila. Kada bi dala prirodi nešto zauzvrat. Posađeno stablo, tigrove koje nitko neće hvatati zbog krzna jer bi se jednostavno grozili toga… Kada bi prestali paliti naftu i počeli koristiti Sunce, vjetar i vodik… Ma, nikad to nećemo uspjeti, osim ako nas ne desetkuje nekakva ogromna katastrofa. Nadam se samo da će preživjeti ona desetina koja zaslužuje, koja shvaća i koja bi tada znala kako živjeti dalje.
Post je objavljen 06.06.2009. u 11:50 sati.