I odzvanja pjesma tužna kroz ovaj niz hodnika slijedeći moje uho kamo god prođem...Tihi dodir prstima po crno-bijelim tipkama...Note...Sjetna duša koja počiva u tom smrtnom tijelu...
Tražim ono što nikada pronaći neću...Odsjaj onih divnih Ivanjskih baklji u mojim snovima...
U onim očima koje su mi uzavrle krv u usnama...Polumrak i sjene...Duh i tihi vjetar...Samo ono što naš fizički svijet ne može razumjeti...
Zašto slušam iznova ove sjetne note...?Zašto u mojim ušima odzvanja pjesma tužna?Tek poneki radosni poklik dugih prstiju ponešto snažnije zatitra žice...Žice u mom tijelu...Žice u mojim osjećajima...Čekam njegovu simfoniju...Želim je u sebi...Želim oživiti svaki ton duboko u sebi,tako da mi svaki dan bude uglazbljena elegija...Da mi priča o danima kada sam bila ovako bestjelesna i nevidljiva...Da mi šapuće vlastite misli kada ni sama sebi ne vjerujem.
Glas...Glas me doziva u snu...Taj san sanja svaka djevojka koja ima prazninu koju ni cijeli ocean ne može ispuniti...A u stvarnosti je dovoljna samo ta jedna mala kap koja bi ublažila sve ovo što joj pritišće grudi i tjera je na plač.
I odzvanja pjesma tužna u odajama mog srca...Zatitrali su zastori od baršuna.Zatitrao je pokrivač od kašmira.Zgrabila sam ga rukama i čvrsto stegnula rubove u šake...Zašto se bojim?
Zašto svi odlaze...Kamo su krenuli?Volim ih...Volim ih više od svega...Volim...
Uspavanka...Glas...Doziva me...Tihe i nježne note...
Post je objavljen 06.06.2009. u 10:46 sati.