Pregled posta

Saga o Sarajevu

Evo me poslije dugo vrimena…nakon propalog puta u Beč primirila sam se neko vrijeme, razlozi razni: 1. nema se para, 2. nema se para, 3. nema se para …ugl…

Hvala Bogu, pa na faksu postoje razne skupine nadobudnih mladih ljudi, željnih nekih novih iskustava i avantura, pa se ja nekim slučajem nađoh u jednoj takvoj grupi koja je svoje vrijeme posvetila rađanju nekih novih mladih glumačkih talenata (yeah right)… pripremali smo se nekoliko mjeseci (kako to uvijek i biva) i spremili jednu hvale vrijednu predstavu s ciljem „promovisanja“ španjolskog jezika u Lijepoj našoj, pa potegli i na ostatak Balkana, tako da nas je put doveo do lijepog, starog Sarajeva, žile kucavice susjedne nam BiH…

Uglavnom, krenuli smo u subotu popodne, ne baš previše oduševljeni (barem mi s prve godine), natovareni lektirama i „Nadom“ (čitaj:pilana) koju je do kraja tjedna trebalo prevesti na hrvatski… prva destinacija bila je Zagreb, iz samo Bogu znanih razloga, nakon čega smo presjeli na bus za Sarajevo ( bus = kanta, na prvoj stanici negdje u some wolfucking u Slavoniji trebalo je koristiti nešto kinetičke energije kako bi ga se pokrenulo…menos mal neki starci su ga gurali dok smo mi sidile u relativno toploj unutrašnjosti).

Put je prošao drmuckavo i treskavo, no sve se to da zaboravit…uspila sam uvatit našto sna, ali fala bogu, u nedilju, negdi oko 6 uri dok se budio dan, budila se i ja taman na vrime da ovim krmeljavim očima uvatim zelene brežuljke koji su obrubljivali cestu pretrpani kućama i kućicama različitih vrsta. Ne znam točan podatak o gustoći naseljenost, al od oka reklo bi se iljadu na metar kvadratni!

I dok sam se ja tako divila raznovrsnoj drvenoj i kamenoj arhitekturi, učinilo mi se da čujem konje u blizini. Osvrtala sam se naokolo ne bi li vidila gdjegod koju rasnu životinju, no nigdi ni k od konja…ispostavilo se da ono što je meni zvučalo ko rzanje dolazi zapravo od onog rasklimanog busa kojeg je šofer vozio ko prvi put u životu.

Ulaz u Sarajevo – ništa vrijedno spomena, nekoliko obiteljskih hotela uz cestu, pogon Dijamanta (tipa naša Jamnica) i nekoliko vulkanizerskih radnji. Što smo dublje ulazili u grad to je više izgledao poput naše Relje u stanju prije restauracije samo s hrpom ćevabdžinica, buregdžinica, kebapdžinica i ostalih džinica.
Napokon smo se dovukli i do kolodvora. Tamo smo uvatile taman 3 taksija, koji mi isprve i nisu djelovali obećavajuće, s obzirom na namrgođene vozače koji su stajali isprid njih. Ubrzo sam došla do još jedne spoznaje – svi vozači u Sarajevu voze ko manijaci, a crveno svijetlo ne znači uvik stop.

Žudeći za malo sna i tuširanjem došli smo u studentski dom Bjelave, koji nam je trebao bit dom iduća 3 dana. No jedino što nas je dočekalo bila su zatvorena vrata, nesposoban portir i maloljetan mačak koji je izgledao kao gremlin…vragolasto i sablasno..
Ne znam koliko smo čekali dok se nije javio netko ko zna za naš dolazak, pa smo skupili kufere i ostavili ih na porti.



No dobro, iako je prvi dan bio ukratko koma, a naši su živci divljali zbog stanjivanja novčanika i manjka sna, malo po malo počele smo se upoznavati prvo sa kafanama na Baščaršiji, pa pekarama, pa štandovima…ništa me se još nije dojmilo, sve je to izgledalo ko jedno malo zaostalo selašce a ja sam već žalila za parama koje je odnija vitar..
Oko 9 ipo uri otišle smo na misu u crkvu Svetog Ante di se nalazi i franjevački samostan, a sve to odma nasuprot stare Sarajevske pivovare. Raspoloženje mi je malo popravio napokon jedan čisti zahod, koji ma zamislite nije bio čučavac… I dok je jedna grupica naših španjolaca raspravljala sa katoličkim svećenikom o netrpeljivostima između četiriju sarajevskih kultura ja sam brčkala ručice, ramena i vratić u lavandinu dok nisam spazila pogled neke babe koja me čudno promatrala.



Vratile smo se u dom i pošli put drugog kata u naše sobice. Stigavši gori, dočekao nas je hladan tuš i to doslovno, jer se ispostavilo da nema tople vode osim od 2 do 4. Ja sam ludila, Iva je šizila, Matea pizdila, a Ivona bisnila…i sve to za 24 fuckin marke…
Da bude bolje, naš smještaj se nalazio na brdu kilometar iznad Baš – čaršije, na uzbrdici pod kutem cirka 70 stupnjeva i mi smo se, rete, svaki dan morale penjat tamo gori, doli… Naravno, nije vrag da mira, pa smo koji dan poslije otišle do jednog 3 star pansiona na samoj Baš – čaršiji, di smo otkrile da nam je smještaj bolji i jeftiniji, te se nalazi u samom centru…hm, svaki komentar bijaše suvišan.

Ne znam u koju uru, kad sam se malo odmorila i zapalila duvan na balkonu uz zvukove gitare nekog mladog sarajlije, bilo je vrime za poći u razgledavanje…
Našli smo se kod naše Katedrale Presvetog srca Isusova i nastavile prema vidikovcu s kojeg se pružao divan pogled na Sarajevo. Neki čudom naletili smo tamo na 5 španjolaca od kojih je jedan neuspješno pokušao zbariti profesoricu...
Poslije smo se spustili kraj muslimanskog groblja do Baš – čaršije i pošli u Želje na ručak. Mala porcija ćevapa s kajmakom = 3 marke – toplo preporučam. Nakon obilnog obroka krenuli smo u šetnju obalom Miljacke prošetavajući se onim silnim mostićima. Malo po malo došle smo do parka Atmejdan i muzičkog paviljona, koji je mene i Mateu toliko fascinirao da smo već ubrojile to mjesto u planove za naše zaruke s rasnim sarajevskim muslimanima, jednog dana…je li…



Noć je polako padala, a mi umorne od svega uspinjale smo se polagano sarajevskim kosinama prema domu, praćene žalobnim zvucima eho ezana koji su iz džamije pozivali na molitvu.

Sutrašnji dan bio je rezerviran za razgledavanje Svrzine kuće, a kasnije stare Sinagoge gdje nas je vodič proveo kroz život jevreja koji su naseljavali to područje.
Nakon bauljanja po dućanima i bespotrebnog trošenja para i vrimena, došlo je vrime da se posvetimo onome zbog čega smo stigli – predstavi.
U sedam je bilo dogovoreno da je izvedemo, malo smo kasnili kao i sve zvijezde, a odaziv od čak 23 ljudi zajedno s našim profesoricama je bio izvanredan…sve u svemu dobili smo same pohvale i komentare tipa: kako smo dražesne i šarmantne…jedna starija gospođa nam je čak uletila u zahod da nam to kaže. Uglavnom, s jednim teretom manje nastavile smo odiseju po Sarajevu koji nam se sve više sviđao.

Tu večer smo odlučile provesti vani, u modernom dijelu Sarajeva. Poklopilo se da je baš taj dan bio Titov rođendan, pa smo otišle u Titov bar popit piće. Tamo atmosfera vesela, usijana, tisuću mladih naokolo, živa muzika, gušt. Svidio nam se noćni život u sarajlija, djeluje dosta opuštenije od ovog našeg…

Do Titovog bara nas je vozio Kenan, od milja Kale, zanimljiv momak koji je nekim slučajem postao naš privatni taksista, pa smo ga zvale da nas kasnije odbaci do Sloge, diska za koji smo čule da se tu večer pušta latino muzika… bile smo malo skeptične došavši isprid Sloge. Infrastruktura ničim nije odavala da se tamo nalazi disko….stara, obična zgrada, nikakva svitla, nikakav znak…samo neka tabla na kojoj je pisalo nešto sasvim livo. Kale nam je tad reka da se popnemo na 2 kat, kad tamo !surprise!
Predivan klub, sav u crvenom, veličine 5 naših Foruma ili Medussa…vau, baš imam s čim uspoređivat…ugl…mi, je li, unutra, svi plešu u ritmu salse, a mi blenule. Gledam ja jesmo li uletili u High school musical ili što, nije valjda da svi sarajlije znaju plesat, a onda smo skontale da su to neki profi plesači došli da malo zahuktaju atmosferu. Uzeli bi nekog od običnih laika i učili ih plesat, pa kad bi se ovaj uhoda, onda drugog, pa trećeg itd…Šteta što je kapacitet patio zbog titovog rođendana, no svejedno, unatoč višku slobodnih mista nama nije bilo loše… osim možda Matei koja se cilu večer nije mogla riješit jednog rasnog muslimana…

I tako nakon jedne ludo provedene večeri, Kale nas je pokupio pa smo umisto u dom sili svi skupa na kavu, a ja sam se počastila i jednim pravim bosanskim burekom, dok je Matein završio na podu…

Jutro, buđenje, pa posjet Begovoj džamiji. Morale smo se malo zakamuflirati jer se bez marama i u cipelama ne smije ući unutra, tako da smo izuvene i dobro omotanih glava slušale mladog muslimanskog Sarajliju kako izlaže ukratko povijest džamije i objašnjava sve one ukrase, pisma i ostale karafeke u njenoj unutrašnjosti. Zirkajući tako naokolo, Ivona je uspila među mnogobrojnim tepisima na podu, nać isti kao što ga ima doma.


Naša profesorica očito gladna kulturnih sadržaja trčkarala je od jedne crkve do druge, sljedeća na piku bila je pravoslavna, ( sasvim logično), ali nas je želudac vodio u drugom smjeru, tako da smo Matea i ja sile na hamburger i kebap, jako dobar mora se priznat, ali kasnije u busu se ispostavilo da to i nije bio baš dobar izbor.

Ivona i Iva su nas napustile nakon kraćeg razgledavanja i pošle u sobu čitati lektire, cure s druge godine isprobavale su negdje ružine sokove, a Matea i ja smo otišli na jedno mjesto koje smo snimile još prvog dana i samo čekale povoljan trenutak.
Bio je to jedan bar na rubu Baš-čaršiije, zavučen u kamenu uličicu, ime ću napisat kad se sjetim… uglavnom njegova posebnost je u tome što je interijer potpuno uređen u turskom stilu, sa niskim stolovima, tepisima, zavjesama i garniturom za sjedenje koja je prianjala uza zid. Glavni specijaliteti: turski čajevi i šiša.

Šiša je, inače, aromatičan duhan napravljen od sušenog lišća različitih voćki, puno lakši i zdraviji od običnog duhana, puši se u nargili, a može imati učinak kanabisa, ovisno o tome koliko ga se konzumira…barem su nam tako objasnili konobari.
I tako smo se, čuvši za ovo mjesto (od profesorice, da napomenem) , Matea i ja prepustile čarima uživanja u šiši i čarobnom čaju dok si nam društvo pravili konobari s kojima smo raspravljali o različitim temama..veoma zanimljivi dečki, mora se priznati, nakon tri sata razglabanja o društvenim i političkim temama, kao i o samim glupostima, odlučili su nam ne naplatiti ama baš ništa od naručenog…hehe, kad bi ovi naši naučili nešto od tih sarajlija..

I nakon svega, s obzirom da je to bio zadnji dan našeg posjeta Sarajevu, odgegale smo se do našeg žalibože sobička i potrpale u kofere jeftino kupljene duvane i suvenire, pa zvale Kalu da nas vozi put autobusnog kolodvora…

Sadašnji bus bio je u nešto boljem stanju, ali šofer tako dobrog raspoloženja da sam mislila da će izvaditi kalašnjikov i nonšalantno zapucat po nama. Kreten glupi, ako se mogu slobodno izrazit…
All in all, nakon još jedne noći provedene u busu vratili smo se u Lijepu našu, umorne, iscrpljene, nenaspavane itd…Ipak, ja ne žalim, Sarajevo, grad ćevapa, šiše i čučavaca, je uspio ostavit dojam, i to za svaku pohvalu….



Post je objavljen 05.06.2009. u 22:42 sati.