Odustajem od pokusaja opravdanja za nepisanje zadnjih skoro dva mjeseca. Nema koristi od toga, kad su to samo izgovori. Proslost se ne mjenja pa koga briga za to.
Neki dan sam bila s Ellom u Zagrebu i kad ga se sjetim, vidim puno emocija. Ok. Filozofiram. Koga briga.
Dogodile su se ljepe i ruzne stvari. Corax, kolodvor, zvuk, svasta.
Nakon lika s harmonikom utvrdili smo gradivo. Male stvari doista mogu uljepsat dan.
Zapalile smo svijecu, u nasim mislima.
Smijale se covjeku.
Sjedile pokraj mrtvog sina.
Sjedile kod konja. (mislim da cak 2 puta, al vise nisam sigurna)
Ma koga briga kaj smo radile. Bile smo sretne i tuzne i to je bitno.
Zapravo, htjela sam doc do teme kolodvor.
To je bilo ono sto me najvise pogodilo taj dan. vlakovi koji dolaze i odlaze, i ono bitnije, ljudi koji dolaze i odlaze tim vlakovima. Nestaju. Vidis ih, ponekad ti daju razlog za stavljanje osmjeha na tvoje lice i nikad poslje ih ne vidis ponovo. Ostaje samo sjecanje na nesto ljepo sto se dogodilo.
Htjela sam ubit onu zenu koja govori "putnicki vlak za tamo i tamo polazi u...lalala."
Znat ce pojedini ljudi zasto.
Shvatila sam da nema vise cara tog kolodvora. Sva inspiracija koju sam jednom imala, nestala je. I opet su sve te rijeci pale u zaborav jer mi vise nista ne znace. Mrzim trenutak. Uvjek nestane.
Shvatila sam da se ljudi ipak upoznaju na ulici. :happy:
Evo da napisem jedu ljepu pricu...ovo je za Ellu koje je rekla da je zapravo jako poucna...hahaha