Ponukana današnjim mailom odlučila sam pisati.
Jedan davni lik iz moga života kojeg sam doživljavala na pogrešan način, pokazao se kao čovjek vrijedan divljenja, sa velikim srcem i osoebujnošću.
Nisam prepoznala to, no ostali smo dobri.
Taj čovjek je sebi pronašao put i želim mu sreću.
Ja polako hodam naprijed , ponosna na sebe što sam napokon donjela važnu odluku u svom životu.
Statičnost i tuga polako prelaze u arhive moga života.
Kada sam čitala i slušala da vrijeme ličeči rane, nisam vjerovala u to.
Nije mi bilo pojljivo kako vrijeme može liječiti, no sada spoznavam da vrijeme ukazue na neke idealizirane trenutke, nesavršenstvo koje pretvaramo u čarobne trenutke.
Godinu i po dana mi je trebalo da dođem na ovaj stupanj, kroz bol i pakao sam prošla.
Želim li ono čemu sam težila svo vrijeme, koje je paraliziralo moj život ,,misli i kolotečinu?
Želim, ali u drugačijem kontekstu.
Zrelija sam i damosvjesnija sa ranama koja su samo putokaz da ne činim pogreške.
Prošlost je prošlost i koračam stazama samo prema naprijed.
Post je objavljen 05.06.2009. u 16:57 sati.