teško je nešto govoriti o klasicima. knjiga u kojoj iz autora doslovno cure (lijevaju) misli, asocijacije, komentari.....i uz dosta koncentracije može ga se pratiti. štorija je smještena u pariz, rane tridesete, glavni likovi su američki prebjezi koji su pobjegli od “american way of life” i utopili se, ili još plutaju, u pariškim lokvama, kavanama, bordelima. koji se uspjeli izgubiti u pariškim noćima, među gomilom drugih prebjega, i koji se isključivo bave svojim potrebama. fizičkim, fiziološkim a pod krinkom umjetničkog. vrijedi pročitati još jednom.
o Van Nordenu:
"Uvijek se budi, proklinjući sebe ili proklinjući namještenje, ili proklinjući život. Budi se pun dosade i nelagode, i grize se kad vidi da preko noći nije umro."
o Joeu:
"Doživjeli smo nešto uzbuđenja na Bal Negreu i Joeov se duh vratio svojoj vječnoj preokupaciji: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegova slobodna večer bliži kraju, njegov se nemir penje do grozničavog vrhunca. Misli na ženske kraj kojih je prošao ranije u toku večeri i o stalnim ženskama koje je mogao imati samo da ih pita, samo da ih nije već sit. Neizbježno se podsjetio na svoju pičku iz Georgije - ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije naći kakav posao. "Nije mi krivo ako ju svako malo nahranim" kaže on, "ali ne mogu je uzeti za stalno... pokvarila bi mi posao s drugim mojim pičkama". kod nje ga najviše nervira što se ona uopće ne deblja. "Kao da uzimaš kostur u postelju", kaže. "Neki san sam je primio - iz samilosti - i što misliš, što si je ta luđakinja učinila? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njoj! Jesi li kad imao ženu koja je obrijala minđu? Odvratno, jel' da? Ali i čudno. Nekako šašavo. Više i ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili što slično." Opisuje mi kako je od znatiželje ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. "Natjerao sam je da je rastvori i uperio ručnu svjetiljku ravno u nju. Trebao si me vidjeti... bilo je komično. Toliko sam se na to usredotočio da sam na žensku potpuno zaboravio. nikad u životu nisam pizdu gledao tak ozbiljno. Čovjek bi pomislio da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To ti samo pokazuje kako u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. .... Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te recimo kip uopće ne uzbuđuje. jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu - kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... širom je razmaknula noge... čini mi se da uopće nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome - sve izgledaju jednako.“
o Tanji:
“Meni je to bilo kao san: zavukao sam ruku u Tanjina njedra i iz sve snage joj gnječio sise, i gledao vodu pod mostom i teglenice i Notre Dame ispod nas, upravo onako kako se vidi na razglednicama, i pijano sam u sebi razmišljao: eto, tako se čovjek zajebe, ali bio sam dovoljno prepreden da znam da nikad neću mijenjati ovaj kovitlac oko moje glave za Rusiju ili nebo, i uskoro ćemo se najesti do sita, i moći ćemo naručiti nešto naročito da se počastimo, neko dobro teško vino u kojem ćemo utopiti sve ovo rusko blebetanje. Žene kao Tanja, pune životnog soka i svega, nije briga što će ti se dogoditi kad sebi jednom nešto zabiju u glavu. Ako im popustiš, skinut će ti gaće usred taksija. Ali veličanstveno je bilo militi ovako kroz promet, dok su nam lica zamrljana ružem, i dok vino grgolji u nama kao u kanalizaciji.....”
o svojoj ženi koju je ostavio u Americi:
“Svejedno, ima dana kad izađe sunce i ja ispadnem iz kolotečine i gladno mislim na nju. Tu i tamo, usprkos mojem mračnom zadovoljstvu, stanem razmišljati o drukčijem životu; pitam se bi li mi bilo drukčije kad bih kraj sebe imao kakvo mlado nemirno stvorenje. neprilika je u tome što se jedva sjećam kako ona izgleda, ili kako se osjećam kad je grlim. Sve što pripada prošlosti, kao da je palo u more; posjedujem uspomene, ali slike su izgubile živost, mrtve i zagušljive, poput vremenom izjedenih mumija zaglibljenih u močvarno tlo. Ako se pokušam prisjetiti svog života u New Yorku, dođe mi u glavu samo nekoliko okrnjenih odlomaka, kako u kakvoj mori, prekrivenih plijesni. Čini se kao da je moja prava egzistencija došla negdje do kraja, ali gdje točno, ne mogu razabrati. Nisam više Amerikanac, niti njujorčanin, a još manje sam Europejac ili Parižanin. nemam pripadnosti, nemam odgovornosti, nemam mržnji, nemam briga, nemam predrasuda, nemam strasti. Nisam ni za ni protiv. Neutralan sam.”
Post je objavljen 05.06.2009. u 12:46 sati.