Marketing
JOŠ JEDNA VRATA...
Pokušajmo zamislit život kao jednu usku dugačku kaletu (ulicu),
a na lijevoj i desnoj strani poredana su mnogobrojna vrata.
Vrata su raznoraznih oblika, boja, starosti, neka su odškrinuta, neka su i širom otvorena, ali većina je zatvorena i jedini način da saznamo što se nalazi iza tih zatvorenih vrata je da pokucamo i uđemo.
Izgleda jednostavno, ali meni baš i nije.
Tokom svog života, uvijek kad bi se našla ispred nekih zatvorenih vrata stala bi, oprezno se dvoumila hoću li pokucati ili ću se okrenuti i otići. Može se otići, ali opet čekaju neka druga vrata.
Koja ne moraju biti tako pitoma i lako dohvatljiva kao ona prethodna.
Ta vrata su izazov.
Idete dalje i naiđete na bijedna ofucana vrata, pomislite kako bi tu bilo lako pokucati, ali zaludu...iza tih vrata nema nikoga, stanari se raselili, kuća opustjela, adresa zaboravljena...Žrtava fašizma 15...
Ili neka bogata, masivna, za koja mislite da vam se nikada neće otvoriti, pa olako zaključite da se ne isplati ni kucati na takva vrata.
No, zaboravljate da prvi dojam ponekad vara.
Pa naiđeš na jedna koja bi rado preskočio ne pitajući za dozvolu, ali zatvorena su...red je pitati, pozdraviti - Dobar dan. Može li se kod vas ući?
Inače, bit ćete izbačeni i proglašeni prijestupnikom.
Ponekad budu odškrinuta, pa malo čirneš, a pustoš te otpuhne natrag ko iznenadni nalet hladnog vjetra
I tako, u zadnje vrijeme, hodajući tom mojom kaletom života..oprezno i pažljivo, malo naprid, malo nazad, otvaram jedna po jedna vrata, poneka i preskočim,
...dođem do jednih vrata i....stanem.
Stojim ispred njih i zamišljam jedan od mogućih nepovoljnih scenarija.
Vrtim te nepovoljne filmove u glavi i sve lijeva noga mi već lagano hvata smjer za "Kidam nalijevo!", ali desna ruka se uozbiljila pripremna za pokucat.
Šta ću? Livo-desno?....
I dok šepam lijevom nogom, desnica se odlučno stisne i ...
KUC-KUC!
Otvaram plahovito, uvjerena kako će se realizirati jedan od onih nepovoljnih scenarija iz moje glave.
Ali, nije!
Iza tih vrata dočekalo me svjetlo i široke duše!
I kao mnogo puta dosada, zaključim:
Ako ne pokucaš na ta zatvorena vrata pred tobom,
ona se nikada neće otvoriti,
nikada nećeš saznati koje te dobro tamo očekuje.
Ako i bude nešto loše, opet nikada nećeš otkriti
vlastite sposobnosti kojima ćeš prevladati nepovoljne scenarije.
I nikada nećeš osjetiti zadovoljstvo jer su se još jedna vrata
pred tobom otvorila,
a oni grop tjeskobe u području solarnog pleksusa se razmrsija, obasjalo ga je sunce, pitanja su dobila odgovore,
i život ide dalje svojom kaletom ...do nekih novih vrata,
do nekog novog izazova....
ne triba prišit, ...jedno po jedno....sve u svoje vrime....
DODATAK:
POKUCAJTE NA ŠUMARKINA VRATA
BIT ĆE JOJ DRAGO.
Post je objavljen 04.06.2009. u 22:32 sati.