I u današnjem čitanju iz Markova Evanđelja susrećemo jednu skupinu protivnika Isusovog nauka. To su saduceji koji nisu prihvaćali nauk o uskrsnuću mrtvih. Prihvaćali su samo pisane predaje i to posebno Mojsijevo Petoknjižje i tvrdili su da u toj objavi nema nikakvog spomena o uskrsnuću.
U Knizi Postanka 38, 8, te u Ponovljenom zakonu 25, 5 čitamo propis o tzv. leviratskoj ženidbi. Saduceji u svom pitanju prepričavaju odredbe tog propisa koji kaže da kad umre muž bez potomstva, njegovu udovicu treba oženiti njegov brat i prvo dijete iz tog braka ima nositi ime pokojnika te uživati sva prava koja mu pripadaju. Iznoseći slučaj žene koja se na temelju takvog propisa udavala redom za sedmoricu braće i nijednome nije dala potomstvo, pitaju čija će ona biti supruga o uskrsnuću mrtvih.
Isus se u svom odgovoru na njihovo pitanje, kojim u biti ismijavaju Njegov nauk i vjeru u uskrsnuće mrtvih, upravo poziva na Mojsija kojeg oni priznaju i dokazuje im da su zbog njihovog mišljenja u velikoj zabludi. U zabludi su jer ne poznaju ni Pisma ni moći Božje. On ih pita:“ Niste li čitali u Mojsijevoj knjizi, na mjestu o grmu, kako mu Bog reče:'Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev!' Bog nije Bog mrtvih, nego Bog živih.“
I evo i nama poziva na razmišljanje o uskrsnuću mrtvih. To je ne samo poziv na razmišljanje o uskrsnuću nego i poziv na život s vjerom u uskrsnuće.
Vjera u uskrsnuće je odlika kršćanskog života. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima nam reče:“Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1 Kor 15, 13-14). Bez vjere u uskrsnuće kršćanska vjera bi bila besmislena. Kao kršćani ispovijedamo vjeru u uskrsnuće, ali pitanje je živimo li u toj vjeri. Ako uistinu vjerujemo u uskrsnuće onda znamo da život koji živimo na zemlji nije jedini koji postoji i da njegov svršetak nije svršetak svega. Ako vjerujemo u uskrsnuće onda znamo da postoji svijet koji je Bog pripravio za vječno prijateljstvo s čovjekom.
Vjerovati u uskrsnuće mrtvih znači vjerovati Isusu jer upravo nam je On obećao uskrsnuće svojim riječima, svojim djelima i svojom vlastitom smrću i uskrsnućem.
Upitajmo se ipak ne živimo li često kao da ne vjerujemo u uskrsnuće? Ako nije tako od kuda onda toliko nezadovoljstva i toliko nemira u našim životima? Od kuda toliko pesimizma i depresivnih stanja? Od kuda toliko zarobljenosti ovim svijetom? Zašto često lutamo raznim stranputicama i ostajemo razočarani ne nalazeći istinski smisao života?
Onaj tko vjeruje u uskrsnuće i tko je susreo uskrslog Krista gleda upravo s pogledom uprtim u taj krajnji cilj. Vjera u uskrsnuće nije nikakav bijeg od stvarnosti. Naprotiv, Bog nam je darovao ovaj život i poziva nas da ga živimo sa svom ozbiljnošću i odgovornošću koju imamo kao djeca Božja i da ispunimo svoje poslanje na zemlji. Međutim, s vjerom u taj krajnji cilj – vječni život, drugačije gledamo i doživljavamo ovozemaljsko. Živeći s takvom vjerom, ovaj svijet nas neće zarobljavati. Spremnije ćemo podnositi nevolje i teškoće jer shvaćamo da one imaju svoj smisao. Vjera nam daje snagu da možemo podnijeti i nadvladati sve teškoće koje nas neizbježno čekaju u životu. Ona nam daje snagu da ostanemo vjerni Bogu i Njegovim obećanjima. Sveti Pavao kaže:“Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1 Kor 15, 19).
Vjera je neizmjerni Božji dar, ali zahtjeva naš odgovor. Zahtjeva naš trud, našu postojanost i nepokolebljivost. Zahtjeva borbu. Ali kako reče sveti Pavao:“Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da vaš trud nije neplodan u Gospodinu (1 Kor 15, 58).
Ljiljana
Post je objavljen 03.06.2009. u 22:09 sati.