ležala sam u mraku i buljila u strop.
okruživala me samo glasna glazba.
sve ostalo bila je tišina.
i mrak.
htjela sam zaboraviti.
razmisliti o svemu.
maknuti se.
ali ne.
nikakve slušalice na najvećoj glasnoći nisu sprječile da do mojih ušiju kroz prozor dopre jedan zvuk.
i to ne bilo kakav zvuk.
odmah sam ga prepoznala.
uvijek ću ga prepoznati.
među milijun zvukova i milijun ljudi.
usprkos najjačoj glasnoći glazbe koja trešti.
smijeh.
tvoj smijeh.
skočila sam i pogledala van.
sjedio si tamo.
i smijao se.
a ja sam stajala tako skamenjeno u mraku.
i tako stajala i gledala.
do dugo u noć.