"Idem sad na razgovor u NSB. 'Oš mi pričuvat Andriju?"
Scena zapravo uključuje više toga od ove rečenice, ali učili su me da su prilikom pisanja najvažnije dobra početna i dobra završna rečenica. Prva i zadnja rečenica su te koje privlače čitatelja i ostavljaju konačan dojam. Ostatak može biti kaljužna hrpa besmislica koje nisu u koheziji, ali dobra zadnja rečenica je ona koja ostavlja dojam. O dobrom naslovu, koji osigurava da će od svih mogućih priča u nekoj zbirci istih biti odabrana baš vaša za čitanje, da i ne govorim.
Ako u to upletem i struku, efekte primarnosti i recentnosti, nesposobnost ljudskih spodoba da zapamte sredinu nekog niza podataka, ali će se veoma dobro sjećati početka i kraja, gore rečeno ima savršenog smisla, makar su metode dolaženja do istog zaključka - intuitivna za pisce, eksperimentalna za psihologe - različite. Metoda je nevažna, i ako se o metodama spoznavanja svijeta ima išta korisnog reći, to je da ih treba koristiti što više, što različitijih. Ali, lutam.
Sjedio sam u relativno ranim jutarnjim satima u Aneri preko puta Filozofskog fakulteta, unutra, možda baš za onim stolom gdje su snimani korupcijom zahvaćeni i od zakona dohvaćeni (relativno govoreći) HFP-ovci. Predamnom - šalica kave, čašica travarice i Jutarnji. Veoma rigidno i ritualistički, radne dane sam započinjao ovako. Predanost preciznosti i slične aliteracijom zahvaćene sintagme vjerojatno sam naslijedio/naučio od oca, iako Dar, svojstven njemu i ostatku familije sa njegove strane, nisam. Donekle sam zahvalan majci što me svojim genima od toga zaštitila, ali bolje bi bilo da se vratim na temu. Scena, dakle.
Novine rastvorene pred očima, lice zakopano u članak o katatoničnoj djevojci pronađenoj na Bundeku (psihopatologija, interes i tako dalje). Kava, mlaka na stolu. Travarica kraj nje. Neki jutarnji bućkuriš na radiju. I onda:
"Idem sad na razgovor u NSB. 'Oš mi pričuvat Andriju?"
Teta Branka iz Stenjevca, pedesetak godina, dječak od četiri godine pod jednom rukom, sportska torba u drugoj. Iako je teta poznata po svojoj sposobnosti nenadanog pojavljivanja na najneočekivanijim mjestima, bez dugačkih objašnjenja, obično sa kratkim i ispunjivim zahtjevom, svejedno sam bio iznenađen njenom pojavom. Nemoguće ju je očekivati. A bez očekivanja, iznenađenje.
"Bok, teta! Kaj ti tu delaš tak...", sklopio sam novine i bacio pogled na sat. Okruglih 7:30. Podsjetite me da vam jednom pričam o tome kako u pričama nikad ne vidite čiste, okrugle brojeve, ali sad moram završiti rečenicu. "... rano?"
Teta sjedne, odbaci torbu pod stol i klinca u drugi stolac uz standardnu uputu o mirnom ponašanju.
"Ti opet ne slušaš ništa, sinek. Danas imam razgovor sa onima iz NSB-a glede one prometne i vozačke. Neću maloga tam vući, pogotovo zato jer je ćorak, ko i ti. A mislim, gadi mi se to objašnjavanje, a i puno bi mi bilo draže da je to u staroj zgradi, sa sovama, ona nova me sva ježi od silne učinkovitosti i stakla. Di je dobro staro drvo koje ti može pričati priče, kad ga to zamoliš?"
Ah, tetka. Ponekad stvarno nisam znao koristi li metafore, ili stvarne podatke. Primjerice, nisam znao misli li stvarno razgovarati sa obrađenim drvom, može li to uopće, ili to govori iz čisto oldtajmerske čežnje za minulim stvarima. Ipak, pretpostavit ću da misli zaozbiljno i glumiti upućenost u problematiku.
"Vjerojatno staklo imaju iz sigurnosnih potreba. Nego, kakva vozačka i prometna?"
U džep percepcije ukorači konobar, uzme narudžbu - zeleni čaj za tetu Branku, gusti sok za Andriju - i nestane iz svjesnog postojanja.
"A, da, tebi još nisam rekla. Ma, duga priča. Obavljam tuđi posao i za hvalu me još pozovu pred disciplinsku. Naime kaj, vozim ti se ja tak Slavonskom i neki tip se naglo ubaci pred mene i prozuji kroz crveno s Bog zna kolikim prekoračenjem i još mi trubi čovjek! Ništa, ja sama u autu, pa ni pet, ni šest nego mu uzmem vozačku i prometnu na šest mjeseci."
"Uzmeš mu vozačku i prometnu?"
"Ma, da. Onako, malo karmičke nadoknade. Još je šest mjeseci premalo, koliko bi mu trebao nekakav drot dati. Uglavnom, pauzirala sam, izašla van iz auta, otvorila njegov, na svu sreću bacio je novčanik na sic kraj sebe, mislim, da ne bi ja još kopala po njegovim džepovima, pizdek mali, i to je bilo to. Prometna i vozačka, tempomaknute za šest mjeseci. Još sam si mislila, dal da budem pristojna pa mu napišem da će ih i kad dobiti nazad, ali si mislim kak bu mu lijepo kad skuži da ih nema. Stres dok će ih tražiti, dok će se pokušati sjetiti di ih je zadnji puta vidio. Nevjerica kad se vrate u novčanik i poricanje očitog - a to je da su cijelo vrijeme bile tamo, samo sa zakašnjenjem."
"Ali neostavljanje upute nije zapravo bio dobar potez. Ovak će kazna manje djelovati na njega, i vjerojatno će opet voziti divlje, čim šok i, jel, nevjerica prođu. Da je znao zašto je kažnjen, manje bi bilo vjerojatno da će to ponoviti.", ponudio sam malo strukovne dopune.
Mislim, racionalna stvar bi bila tražiti još pojašnjenja, ali zapravo, ne naučio sam zaustaviti znatiželju glede tehnikalija tetinog zanata. Što manje znam to bolje. Jer, kada nekog magistra poput nje pozovu na disciplinsku, barem ne čiste pamćenje ko sa nama laicima. Stoga, što manje znam...
A kad smo već kod toga:
"Teta, a zakaj ti tak puno pričaš ljudima okolo? Mislim, nije li odavanje tajni zanata još nešto kaj te može strpati pred komisiju?"
"Ajd ne pričaj bedastoće, ti si familija. Nitko te tam nebu ni pipnul, da se meni, tvom ćaći i baki ne zamjere. A drugima ne velim ništ, pa ne bi ih valjda uvaljivala u nevolje... Andrija, dušo, ne naginji se na stolcu."
Mali Andrija nije obraćao pažnju na naš razgovor. Kao pravo dijete, popio je već svoj sok i bacao molećive poglede prema teti uz povremeno ignorirano pitanje-izjava tipa "Teta, idemo.", "A kad bumo išli?" i slično. Izvan toga, igrao se malo pletenjem stolca, svojim žnirancima i malim kamiončekom bez prikolice kojeg je vukao po gotovo svakoj ravnoj, a i neravnoj površini uz slađašne "vrrr" zvukove koji su, usput budi rečeno, više zvučali kao "vvvv" jer mali još nije znao pravilno izgovoriti "r". Vratio sam pažnju na tetin govor.
"...i sad bi oni mene tamo vukli na razgovor, jer sam zapravo, izvršavala zakon. Mislim, isto je jel sam ga prijavila policiji pa su ga oni kaznili, ili sam ga odmah ja tam, cap!, na licu mjesta."
"Pa, baš...", izrazio sam neslaganje.
"Pa, baš! A ko da bi mu nekaj bilo da ga se policija dohvatila. Samo bi ga mrko pogledali, možda bi se i s njima dogovorio i eventualno bi zaradio koji bod, bez oduzimanja vozačke."
"Imaju oni regulative, znaju točno koliko za koju kaznu daju bodova i koliko mjeseci oduzimanja..."
"Je, kak ne!", nije se složila teta, pa nastavila. "To ionak nije sve važno, nego ti ja imam sad razgovor u pol devet, buš mi pripazil na Andriju par sati dok se ne vratim? Pokaži mu malo labos, elektrošokiraj par štakora, ili kajgod već vi tamo radite."
"Nemamo štakore i ne bavimo se elektrošokiranjem."
"Dobro, onda mu pusti crtiće ili nešto, ja moram ići. Andrija, dušo, ja te bum sad pustila sa stričekom Milanom, pa se vratim za dva sata, može?"
"Neću! Ja bi s tobom..."
"Šuti, mali i budi strpljiv. Ja sam brzo nazad."
I jednako nepredvidivo kako je i došla, teta Branka nestala je iz kafića, zajedno sa svojom sportskom torbom. Znatiželja se javila glede sadržaja te sportske torbe, ali brzo sam ju utišao. Umjesto toga, pažnju sam posvetio Andriji, koji je klatario svojim nožicama sa stolca i izbjegavao pogledati me u oči.
Iskoristio sam njegovu trenutnu šokiranost odlaskom tete, popio kavu i strusio travaricu. Izbrojao sam lovu za sve to, stavio na račun i pobrao novine pod pazuh.
"Ajde, Andrija, idemo se igrati nekaj. Pokazal ti bum jednu super igru sa pogađanjem karata..."
Besplatnog ispitanika ne smije se ignorirati.
_______________________
Ispast će, dakako, da je mali psioničar, a ne magičar.
Uglavnom, evo još jedne stilske. Zasad su bile u istom settingu (tražim hrvatsku riječ za setting i primam prijedloge)... Zapravo, u istom okruženju - bijedno je moje vlastito nepoznavanje jezika, ali upozorenja glede istog sam već izdao i ponavljanje je nepotreb... Ah, da. Ništ, čujemo se još.
Također, sviđa mi se Youtube i njegova nepresušna zaliha ilegalno uploadanih pjesama na neku statičnu pozadinu. Omogućuje mi da linkam glazbu, barem dok se ista ne skine sa Youtubea.
Nagradna anketa: Je li i za vas konobar imao brčiće?
Glazba: Rasputina - The Humanized Mice (lonk)
Kierlan,
Parapsiholog
Post je objavljen 02.06.2009. u 19:18 sati.