Rodio se u Tibetu, usred pustih, beskonačnih smeđih brda, a sada je pekar u Karachiju. Svakog proljeća se vraća u Baltistan, gdje je proživio svoju mladost, u Skardu. Zarada na ekspediciji mnogo je veća nego u Karachiju. Nizak, sitan muškarac, tamne mongolske oči, žive kao kod svih ljudi koji su puni energije i života, ćelavo čelo, crno-siva brada i brkovi. Male, gotovo dječje ruke i noge koje nikada ne miruju. U Skarduu su nam ga preporučili za sirdara jer razumije engleski i govori balti i urdu . U Karakorumu je običaj da sirdari nose isti teret kao i obični nosači, dobiju samo pet rupija više na dan i nadziru nosače. Njegov je teret bio drveni sanduk s pakistanskim kompotima, zamotan u jutu. Prva etapa bila je jako kratka, već slijedećeg dana teret mu se sasvim rasuo. Prvo je kleo kao kočijaš i na svakom zavoju trčao za pobjeglim konzervama, a potom je unajmio nosača za svoj teret. Nismo se uopće uzrujavali jer smo polako počeli otkrivati njegove prave kvalitete. Za nošenje je bio nekako slabašan. Prvo nam je ujutro, sam od sebe, počeo peći chapatije koji su bili ukusniji od onih koje su pekli nosači. Potom nam ih je pekao i navečer i s vremenom je postao ekspedicijski kuhar. Nikada se nije nametao i objašnjavao što zna, uvijek je sam vidio posao i primio ga se, a kad smo shvatili što sve može, postao je nezaobilazan član ekspedicije. Ako su nosači negodovali, sručio bi lavine ljutitih riječi i štapom skakao oko njih, tako da su Hunze pucali od smijeha, ali su ga poštovali i slušali. U Askoleu smo kupili tri koze, kako bismo ih više gore, pod ledenjakom, zaklali i meso podijelili nosačima. Prvo smo ih gonili sami, ali su nam neprestano bježale, svaka je koza htjela bilo kuda, samo ne tamo kamo je htio kozogonič. Kada je uvidio našu nespretnost, preuzeo je brigu o kozama i bez užeta su kaskale za njim kao poslušni psići. Na Payuju
nam je pripremio kozja jetra. Unatoč tome što su se već raspadala kad smo ih namočili u vodu, sa svim mogućim dodanim začinima bila su ukusna kao rijetko koje meso koje sam dotad jeo: kozja jetra s cirozom ŕ la Gulam. Na Korofanu je počelo kišiti i potom je lijevalo nekoliko dana uzastopce. Šoder mu je dao svoju staru crvenu jaknu s velikim znakom GRS na prsima pa je Gulam hodao silno ponosno. Jaknu nije skinuo sve vrijeme koje je proveo s nama. Zbog niskog rasta i znaka GRS zvali smo ga Bine Vengust . Kad si sišao s planine u bazu, uvijek si najprije skrenuo u «Vengustov hram» - u kuhinju. Šalica toplog čaja uvijek je bila pri ruci. U bazi je razvio svoje kuharske sposobnosti do savršenstva. Od tih nekoliko konzervi, što smo ih imali sa sobom, radio je takve specijalitete da bismo bez njega umrli od gladi.
Pire od krumpira u chapatiju, marelice u chapatiju, dal u chapatiju ..., sve zajedno začinjeno pakistanskim začinima upravo toliko da se izgubi okus po konzervi. U večerima, kada smo zbog sniježenja čučali u bazi, Šoder i ja smo, do iza ponoći, sjedili u kuhinji. Gulam je čučao na sanduku, sav zavijen u odjeću, samo je glava s iskričavim očima virila ispod iznošene šubare. Znao je tako živo pričati o Pakistanu, o ljudima, o svojoj obitelji, o politici i Ali Bhuttu , tako da nam je bilo teško otići na spavanje. Sve one beskrajne večeri nakon Dragine smrti, kada smo u bazi morali brojati pahulje, umjesto da ga pokušamo naći u planini, preživio sam s Gulamom u kuhinji, već napola porušenoj od teškoga snijega.
Kad je vidio da mi nije do razgovora, da mi bol steže grlo, tješio me:
«Drago is happy dead on mountain, not home!»
Kao da sam se nekako zarazio njegovim muslimanskim fatalizmom, toj njegovoj skromnoj prepuštenosti sudbini, da uspiješ stvarno prihvaćati ljude i stvari takvima kakve jesu.
U Skardu se vratio odjeven u crvenu jaknu s velikim znakom GRS na prsima, obuven u tople visinske cipele. Obrijao je bradu i izgledao je kao dječak. U čajani smo imali oproštajnu večeru: brdo riže i ponovo brdo riže. I onda smo odletjeli natrag u Pindi. Na aerodromu smo se rastali, Gulam se vratio nazad u Karachi. Naše ruke su dugo ostale stisnute jedna u drugoj.
EKSKLUZIVNO!
Odlomak još neobjavljenog prijevoda knjige
"PUT"
Nejca Zaplotnika
Post je objavljen 02.06.2009. u 12:45 sati.