{'Nikad nisam razmišljala o tome kako ču umrijeti.
Ali stradati umjesto osobe koju wolim - wrijedilo je tako umrijeti.'}
Gledajuči ga, tonem swe dublje. Gubim se u njegowom newinom pogledu. Njegowom milom smješku. Kao da je sawršenstwo uklesano u kamen - izašlo. Ono što se dugo očekiwalo, i što se sumnjalo da postoji - dokazalo je suprotno.
Želim barem na trenutak zaustawiti wrijeme. Da on ostane tu. I da ja ostanem gdje jesam.
Swakim danom wolim ga swe wiše. Swakim satom, swakom minutom i sekundom, želim ga zagrliti, poljubiti, dotaknuti. Prowesti wrijeme s njim. Samo jedan dodir s njim, miris koji me priwlači, znači kao wječnost.
Ali znam da ga ne mogu imati.
Zar tražim prewiše?
Znam. I zašto onda patim?
Zašto radim budalu od sebe?
Zašto ne prestanem i ne odustanem sada kada je i wiše nego jasno da nema nade?
Da nema smisla?
Zašto?
Zato što je to jače od mene.
Ta unutarnja energija kojoj se nikako ne mogu oduprijeti.
Možda i ne želim.
Možda mi je istina prebolna za prihwatiti. Ne shwatiti, weč prihwatiti.
Swjesna sam kako stwari stoje - činjenica i posljedica. No, tek kada se sama odlučim promijeniti, biče bolje. Do tada, što god mi drugi kazali, neče upaliti.
{Ti si poput heroina namjenjenog uprawo meni.}
Kažu da ljubaw ne poznaje granice. (?) Nije istina. Ljubaw jako dobro zna swoju granicu. Ona se nalazi tamo gdje ona woli njega, a on nju ne. I ništa to ne može promijeniti.
A kad to znam, zašto se i dalje trudim?
Zašto se mučim?
Zašto patim?
Zato jer želim stawiti smiješak na njegowo mramorno lice. Želim widjeti sjaj u njegowim misterioznim očima.
Da, to želim.
No, jedno su želje, a drugo mogučnosti.
Stoga meni ostaju samo beskrajna nadanja, a nadaču se jer ga volim beskrajno, bez obzira kolko se poznawali. Nešto me gura prema naprijed. Nešto iznutra me tjera na to da saznam zbog čega je ušao u moj žiwot. Sigurno ne za bezweze.
Kada se nakupe problemi, i swe se čini besmisleno, kad se trudim, no ne uspijewam, kad mi lađe toliko potonu da mi jednostawno dođe da pokleknem i potonem, on je tu. Zaprawo, njegowa pojawa u mojim mislima koja me drži 'na žiwotu'. Sama pomisao na njega me usrečuje i čini weselom. U negatiwnim stranama widim pozitiwne, jer uprawo on posjeduje tu moč da me ispunjawa. Da totalno okrene moj swijet naglawačke. Kao što to nitko do sad prije nije uspio. Da kad se čini kao da nema izlaza i da je swe propalo - izdržim zbog njega.
Zanemarujem druge stwari, no nije me briga.
Nije mi nimalo žao.
Sada je on moj žiwot.
I u mome če srcu uwijek biti malkice mjesta samo za njega.
{Znači, o tome ti sanjaš? O tome da postaneš neman?
Sanjam o tome da sam zauwijek s tobom.
Zauwijek?
I spremna si, uprawo sada?
Da.
Zar ti nije dowoljno žiwjeti dugo i sretno samo uz mene?
Da..
Zasad.}
Waljda če doči i taj dan, kada če se i on pitati što bi bilo s nama da je bilo drugačije. Da je moja ljubaw bila uzwračena. (?)
Zaborawiti ga? Ni u ludilu.
Najljepše moguče sječanje na njega? Totalno. =')
{Wolimte. UwijekiZauwijek. <3}
Post je objavljen 01.06.2009. u 00:37 sati.