Uspio sam skuhati premalo tjestenine! Mislio sam da je to nemoguće. Al zato sam ostao gladan. Pa sam navečer opet morao kuhati tjesteninu. I skuhao sam točno! Točno koliko mi je bilo dovoljno da nisam gladan i da ne moram jesti na silu da mi ne ostane. Još koji put ovak i trebao bih se prijaviti na neko natjecanju u preciznom kuhanju tjestenine (tipa, moraš skuhati tjestenine točno za par s djetetom, a žena pojede nešto manje od muža, dijete još manje). Kad si prvak u tjestenini, onda se možeš prijaviti u kategoriji riže.
Ne znam kaj svi dave s tim soljenjem vode u kojoj se kuha. Nikad ne posolim (uvijek zaboravim), kuham u običnoj vodi, posolim tjesteninu na tanjuru i nikad mi niš ne fali. Isto i s pečenim jajima. Sol bi se, kao, trebala integrirati u jelo il kaj ja znam... bezveze...
A prednost nesoljenja je i kaj praktički uopće ne moraš prati rajnglu u kojoj si kuhao tjesteninu. Od soli vjerojatno nastanu one „crte“ do kud je voda bila. Ovak nemaju od čega nastati te crte.
Još dok sam slasno uživao u gulašu sa špagetima, znao sam da ću morati napisati prvi odlomak. Htio sam nadodati još jedan rekord; u dva obroka s tjesteninom i gulašem, nijednom se nisam zaflekao. Za svaki slučaj sam još više nagnuo glavu u tanjur i s lijevim dlanom napravio štit koji je spriječavao prolazak bilo kakvih kapljica između moje brade i stola. Minutu i pol kasnije slavodobitno sam krenuo provjeriti da nigdje nema fleka... al naravno da su me na hlačama u predjelu šlica dočekale tri velike kapljice masnog gulaša.
I iz tog bi trebalo natjecanje napraviti. Pa poslužit one široke poluduge rezance koji, taman kad misliš da si ih usisao, u zadnji tren se zaklepeću i pošpricaju umakom na sve strane.
Vječna dvojba; izrezuckat ih na što kraće komade ili "prirodno" duge namotat ih oko vilice... s dugima je druga opcija možda i bolja, al s ovim poludugima...nikad ne znaš...
Post je objavljen 01.06.2009. u 20:16 sati.