Preporuka koja je uvijek vrijedila je izgraditi ovaj četvrti, autoritativni stil, jer on podrazumijeva da roditelji pokazuju toplinu i brigu za dijete; zahtjevi prema djetetu su primjereni dobi i sposobnostima ili nešto iznad toga; komunikacija je dvosmjerna: roditelji pitaju dijete za mišljenje i vode računa o njegovim osjećajima; objašnjavaju svoje odluke.
Dijete autoritativnih roditelja je samopouzdano, ima visoko samopoštovanje, spremno je prihvatiti rizik, željno postignuća i ima dobru samokontrolu.
Za razliku od djeteta čiji su roditelji većinom autoritarni, popustljivi ili nezainteresirani: ono je, naime, često nezadovoljno, povučeno, nesigurno, brine kako će udovoljiti roditelju, bez osjećaja odgovornosti, razmaženo, agresivno kad ne dobije što želi i slično.
Stil odgoja razlikuje se od osobe do osobe, a tijekom povijesti bila su prisutna sva četiri roditeljska stila – promjena je započela dvadesetim stoljećem kritizirajući autoritarni stil, koji je vjerojatno prevladavao u javnom mnijenju, ali nije bio jedini. Kritika je došla dotle da su se mlađi roditelji počeli odricati ne samo svoje autoritarnosti, nego i uopće svoga autoriteta. Danas se situacija preokrenula: neki psiholozi tvrde da je više štete učinjeno roditeljskom popustljivošću i nezainteresiranošću, nego nekadašnjim „tradicionalnim“ odgojem.
Robert Shaw i Stephanie Wood su objavili intrigantnu knjigu „Epidemija popustljivog odgoja“, koja bi dobro došla nakon svih onih fraza o „kvalitetnom“ odgoju i „teorijama izbora“.
“Epidemija” je poziv roditeljima da preuzmu odgovornost za svoju djecu i pruže im ono što stvarno trebaju da bi rasla, razvijala se i naučila voljeti.
Najčešće pogreške
Dok su sretne obitelji nekada bile normalna pojava, danas sve češće viđamo roditelje koji frenetično jure s jednog posla na drugi, djeca plaču, prepiru se, dure se dok ih roditelji grde ili ignoriraju. Ne možete proći ulicom ili ući u dućan, ili restoran, a da ne sretnete dijete koje plače, baca sve oko sebe, inzistira da mu se nešto kupi...
Upravo takvi prizori ponukali su autore da otkriju što je škodljivo za našu djecu i što učiniti. Psihijatar Shaw analizira što uzrokuje epidemiju problematičnog ponašanja, koja poput termita, posve nečujno, nagriza temelje obiteljskog života i čini veliku štetu prije nego što to primijetite.
Mnogi će se roditelji lako prepoznati u najčešćim pogreškama u odgoju koje, prema mišljenju autora, djecu izlažu povećanom riziku od emocionalno iskrivljenog razvoja.
Podsjetit ćemo tek na neke:
1. Ne uspijevate stvoriti snažnu emocionalnu povezanost s djetetom zbog premalo pažnje koju mu posvećujete.
2. Svojem djetetu premalo čitate, ne razgovarate i ne igrate se s njim.
3. Prihvaćate da je povećana skrb drugih ljudi adekvatna zamjena za vaš odnos s djetetom.
4. Nemate čvrstih pravila ili svakodnevne rutine koje biste primijenili na miran i pravedan način bez osjećaja krivnje.
5. Djetetu ne prenosite moralne, etičke i duhovne vrijednosti u koje vjerujete.
6. Dopuštate djetetu da uspostavi nimalo adekvatan nadzor nad vlastitim životom.
7. Vičete i prijetite djeci.
8. Pretjerano se poistovjećujete s vlastitim djetetom, do stupnja kad pretpostavljate da ono želi isto što i vi.
9. Dopuštate da iskusi nagradu za ono što nije zaradilo.
10. Pretjerano ga izlažete utjecaju medija...
No, za utjehu, knjiga otkriva protuotrove za naše društvo puno “zaražene” djece i donosi kartu razvoja koja pomaže da nađete put kroz maglu frustracije i zaglušujuću buku kulture koja stoji na putu skladnom obiteljskom životu.
O autorima
Robert Shaw dječji je i obiteljski psihijatar i voditelj Instituta za obitelj u Berkleyju, u Kaliforniji. Dječju psihijatriju specijalizirao je u bolnici Mt. Sinai u New Yorku. Stephanie Wood je, pak, bivša glavna urednica časopisa Child.
Takav odgoj sve više postaje problem i naših škola, osobito nakon „hnosovskih“ uvođenja igara bez granica, smanjenih zahtjeva i smanjenja uloge pedagoških mjera i kazni. Iako još mnogi tvrde da su naše škole i dalje previše autoritarne, ja se više ne bih složila s tim. Autoritaran je sustav, ali škole gube bitku s promašajima roditeljskog odgoja. Premda, poznati danski dječji psiholog tvrdi sljedeće:
Za hrvatske škole kažete da su autoritarne i zastarjele. Što mijenjati?
- Prvo, škole treba učiniti dobrim mjestom za učitelje, jer ako ne vodiš brigu o učiteljima, možeš zaboraviti na kvalitetnu brigu o djeci. Treba puno više timskog rada, nadzora, adekvatnog profesionalnog vodstva u rukama iskusnih pedagoga s vizijom.
I u Hrvatskoj i diljem Europe problem je edukacija učitelja. Ne uče ih kako dobro komunicirati s djecom i roditeljima, uče ih jedino kao podučavati učenike. Ako dijete ne uči, oni zovu roditelja da mu kažu da se za to mora pobrinuti. No, nitko ne pita dijete što ono želi, u čemu je problem i kako mu pomoći.
Vidio sam puno roditelja u Hrvatskoj koji su uzalud pokušavali voditi dijalog sa školom o svojoj ‘problematičnoj’ djeci. Učitelji se ne žele time baviti, oni dijete usmjere na psihologa, pedagoga i tako pokažu da problem nije u školi, nego u djetetu.
Škola funkcionira kao jak politički instrument gdje učenje nije dječje pravo, nego prije svega dječja obaveza. To je tako svagdje, i u Skandinaviji. Treba se fokusirati na odnose, nije po meni toliko stvar u tome što se u školi uči koliko u tome kako se uči. Imam 25 godina iskustva u radu po školama gdje su imali velike probleme. U Norveškoj 4 posto srednjoškolaca odustaje od škole. Oni govore o kaznama i povećanju restrikcija, no to nikada neće uspjeti. Uspjelo bi nekad prije, kad su djeca bila ustrašena od roditelja. U Hrvatskoj toga još ima. Ali kad taj strah nestane, ne možete autoritarnim odlukama rješavati probleme.