I hold your hand in mine, I hold your hand and you're so lonely, Oh so lonely, Your eyes have lost their light, Your eyes have lost their light and you're empty, Oh my God you're so empty...
Beztezinsko stanje opet vlada tijelom.
Osjecaj krivice previse izjeda.
Ali zasto?
Nisam nista kriva.
Nikome nisam nista napravila,
rekla...
Zbunjena...
Definitivno zbunjena.
Previse stvari se dogodilo.
Previse stvari se bojim reci.
Bojim se izreci one rijeci,
u koje sam bila sigurna,
sigurna da mi nece nauditi,
sigurna da me nece baciti narag u ponor.
Strah...
Kao da opet nekim djelom vlada mnome.
Bol...
Kao da je opet preuzela kontrolu.
Ali zasto?
Zasto se zivot ponekad mora ciniti tako proklet?
Zasto bi bilo jednostavno, ako moze biti komplicirano?
Zasto bi stvari funkcionirale u redu?
Zasto se sve u pocetku cini tako lagano,
a sto se vise priblizim cilju, kao da
me netko/nesto povlaci natrag.
Kao da padam zbog nekoga.
Kao da placam kaznu za tuda nedjela.
Ne zelim.
Ja zivim svoj zivot.
Ne tudi.
Ne zelim da me netko 3. povlaci za sobom.
Ne.
Previse sam trpila, i istrpila u zivotu
da bih dozvolila da me se samo tako
povuce za sobom.
Padam za osobama koje su to zasluzile.
Osobe koje su isto tako padale samnom.
Osobe koje su bile i ostale tu.
Pogledi nekih su postali tamni i hladni.
Tuda dijela vise bole nego moja.
Suze samo padaju.
Ni ne pitaju za smjer.
Krecu se kuda i kako zele.
Ni ne pitaju dali je momenat za plac.
Ni ne pitaju dali boli.
Ni ne pitaju dali zelim plakati.
Nitko vise nista ne pita.
Sjene dolaze ne pozvane.
I ostaju...
Ne pitaju dali sam umorna.
Ne pitaju dali mi treba odmora.
Ostaju.
I onda kada napokon odu, ne zatvore vrata
za sobom.
Ostavljaju vrata moga zivota sirom otvorena.
Sigurna da ce se moci uvijek vratiti.
Ali kako sjeni zatvoriti vrata, ako nemas kljuc?