Probudila sam se i gotovo trenutačno zažalila. Zaprtavo, nisam se probudila, jer nisam ni spavala. Bar mi se činilo da nisam. Neobjašnjivo, nisam bila ni pospana. San mi očito, ko zna kako i zašto, više nije bio potreban.
No bil sam u nekoj vrsti besvjesnog stanja, u svakom slučaju, bila sam u nemogućnosti da shvatim šta se to oko mene zbiva...
No, dolazak k svijesti nije mi dao odgovor na pitanje gdje se nalazim niti zašto me grlo ovoliko peče...
Pokušala sam se sjetiti kad sam posljednji put pila nešto hladno, iznenadivši se kad sam shvatila da se meni sada, unatoč nesnosnoj vrućini pije nešto toplo, a ne hladno...
A onda sam uvidjela da nemam pojma ni o čemu. Ne znam ni šta sam pila, ni koje je godišnje doba, a nalazila sam se u mračnoj prostoriji iz koje nisam znala izaći. Bar zasad.
Šta se dešava??? Zar sam izgubila pamćenje??? Bila sam potpuno dezorijentirana, a grlo me i dalje peklo. Doista nisam shvaćala što se dešava... A onda se nešto iza mene pomaknulo.
Okrenula sam se, brže nego što sam mislila da uopće mogu. Ugledala sam tračak svjetlosti; učinilo mi se da neko otvara vrata. Tada mi je oštar zvuk proparao uši, i da nisam čula prestrašeni udah pridošlice, ne bih shvatila da je potekao od mene. Stajala sam nepomično, gotovo neprirodno nepomično, i nastojala samoj sebi objasniti šta se upravo desilo. Ja. Sam. Zarežala.
Mora da sam se zbilja jako udarila u glavu. Ne samo da nemam pojma šta se događa oko mene, nego još i izigravam životinje. Onaj neko ko je otvorio vrata drhtavim glasom je zapitao "Ima li k-koga?"
I dalje sam stajala.
"Halo??" ponovilo se.
A kad je odzvanjanje strančevog glasa zamrlo, ja sam čula nešto drugo. Nešto što prije nikad nisam.
Kucanje srca.
I onda sam se, bez razmišljanja i plana, i uopće bez svijesti o tome što ja to namjeravam učiniti, bacila neznancu na vrat.
Sve se odvilo vrlo brzo. Žrtva nije stigla pošteno ni vrisnuti, a ja sam već trgala glavnu arteriju.
I dalje mi nije dolazilo do svijesti što ja to radim, niti sam shvaćala što se događa, ali neka nevidljiva sila, tjerala me da nastavim piti tu toplu crvenu tekućinu...
Odjednom, bez ikakvog upozorenja, shvatila sam šta sam uradila... Preplavio me je užas. Jer i dalje nisam mogla razumjeti zašto sam to učinila. I nisam znala ko je sljedeći.
Ko će sljedeći skončati ovako kao ovaj jadni neznanac koji je možda imao dom i obitelj koja ga čeka... Grlo me je zapeklo, kao da se spremam zaplakati, ali začudo, suze nisu potekle... Progutala sam i shvatila da me grlo više ne boli...
Ustala sam, i onako sva umrljana krvlju shvatila da se osjećam snažnije iako me savjest pekla gotovo jednakim intenzitetom kao i grlo maloprije.
Ne znam zašto, ali osjetila sam da, bar zasad, neću više nikog napasti. Drhtavim, ali odlučnim korakom krenula sam prema izlazu...
__________________________________________________________
Eto, to je moja priča... Nadam se da vam se dopada... ako ne, recite šta moram popraviti... xD
pa ću pokušati to primijeniti za sljedeći dio...
Eto.. Pusa svima
^^ xD
Post je objavljen 04.06.2009. u 20:30 sati.