Marketing
Denis Kuljiš: O autoritarnom sindromu
Autoritarni sindrom stvara desničarska ideologija. To je hipoteza Theodora Adorna, njemačkog filozofa, potonjeg pripadnika Frankfurtske škole, koju je formulirao s dvojicom psihologa s Berkleya te s još nekim empirijskim istraživačima koncem četrdesetih, kad je pred nacizmom pobjegao u Ameriku, pa ondje izdao utjecajnu knjigu «Autoritana ličnost».
Što je autoritarni sindrom? Adorno i ekipa defirinirali su ga kao rezultantu ljudske podložnosti konvenciji i autoritarnom poretku, identifikacije s agresivnim istupima vlasti, anti-introspekcijom, praznovjerjem, sklonošću da se upada u stereotipove, žudnje za moći i nesputanim iskazivanjem grubosti, destruktivnosti i cinizma, te odavanjem fantazmama i pretjerenom zaokupljenošću spolnim...
To je teorijski aparat s kojim možeš razmatrati psihologiju «usamljene gomile» koja se okupila na zagrebačkom Trgu bana Jelačića u subotu, zadnjeg dana svibnja, uoči drugog kruga izbora za gradonačelnika, na koncertu Marka Perkovića Thompsona, krezubog sinjskoga kninđe iz sela Čavoglave, koji je kratku i neuspješnu karijeru hrvatskog branitelja, namjestivši gebis, zamijenio vrlo uspješnom kantautorskom, pa postao pjevač domoljubno-ustaškog melosa. Bolećivi romantizam njegovih himni obraća se skrovitim predjelima duša ljudi koji su podlegli autoritarnom sindromu. No, glazbeni kritičar i kustos Mimarine zbirke, toga «Louvrea falsifikata», kako ga je zvao pokojni profesor Ivančević, Darko Glavan, u knjizi koju je izdao njegov sin («Thompson u očima hrvatkih intelektualaca», Zagreb 2009.) ekskulpira toga «ratnika svoga narštaja» ocjenom da, što se tiče ikonografije, nije riječ o ustaškom popu, nego o – keltskom heavy-metalu. Obredni mač koji Thompson poteže po pozornici on vidi kao Excalibur, a ne kao srbosjek. Što vidi masa, koja nije puno čitala «Princa Valianta», nije dvojbeno...
Sociološki pak promatrano, stvar je zaista prosta – nisu se toga kišno plačućeg zadnjeg dana svibnja, mjeseca koji je bio počeo mirnim okupljanjem očajne sirotinje uz prvomajske kazane besplatnog graha, na Trgu sabrali nekakvi desničari i Hercegovci, nego je nagrnula sirotinja, sva bjeda perferijskog Zagreba, raja, ali bijesna, ogorčena, gubitnici koji ne prihvaćaju svoju gubitničku poziciju. Promatrana iz pribježišta zapuštene kavane «Dubrovnik», moglo su vidjeti da su to naprosto horde jadnika, «les miserables»... Mokri od ledene kiše, s puno djece u promočenom džinsu, nisu imali novaca ni za kavu da se ogriju u kavani, koja je bila poluprazna, budući da su građani pobjegli pred masom, dok je masa čuvala svoju čoporsku kompaktnost, i nije se razlivala na jedinke, da bi odaslala poruku s kojom je došla u središte grada: «Bojte nas se! Pljujemo mi na vaš građanski Zagreb! Sad smo mi tu gospodari! Znama oko čega se okupljamo i tko nas je ovamo doveo!»
Hercegovci poput Pave Zubaka, koji je otvorio posh-restoran u zagrebačkoj Gradskoj kavani, nemaju puno veze s tim ustankom periferijskog proletarijata, započetog u etničkim enklavama Dubrave. Klasa ratnoprofiterskih dobitnika s revolucionarnom gomilom može se identificirati jedino po zavičajnoj logici, ili iz straha. Znači, nije riječ o kulturalnom problemu, koji se može apsolvirati ksenofobijom. Od građanske desnice pak mogao si vidjeti jedino glumca Gorana Grgića s djecom – oni su od kiše pobjegli u kavanu – ali sama prisutnost unuka hadezeovskog lidera dr. Andrije Hebranga, bila je simbolično ovjerovljenje, koje istodobno služi kao parabola tragizmu hrvatskih političkih sudbina: što bi o tome mislio njihov pradjed, Andrija Hebrang, čestiti staljinist, koji je dao pomlatiti mnoštvo ustaša i popova?
Politički promatrano, koncert na Trgu još jedan je predizborni i ideološki manevar Milana Bandića, koji će tvrditi da s organizacijom nema ništa, te da se, uostalom, nije dogodio nikakav ustaški ispad. Mala noćna muzika, ništa više... U stvari, Bandić je tu gomilu digao na noge, on ih pobuđuje na političku akciju, i sve što je o psihologiji autoritarnosti napisao Adorno, odnosi se podjednako na njega, kao i na masu iz Dubrave. Bandić je socijalist koji je tome svome usmjerenju dodao prefiks nacionalnog. Grubost, cinizam, prividna spontanost i destruktivnost obilježavaju njegov nastup. Žudnja za moć njegova je najdublja motivacija, povezana s odricanjem od introspekcije čovjeka koji se ne suočava s prošlošću, načinima na koje se uspinjao, obiteljskim relacijama, ni s vlastitom dubinskom i habitulanom prirodom. Disfunkcionalna ličnost u poziciji autoriteta, u situaciju narastajućeg društvenog i političkog kaosa – na što to upućuje? Na ono o čemu pjeva Thompson: mutni protofašizam, te podsjeća na bečkog gradonačelnika Karla Lugera, kojemu se toliko divio Hitler. Luger je bio «spreman eksploatirati čak i one ideologije u koje nije vjerovao, kako bi zadobio podršku». Imao je divne slogane, poput: «Moramo nešto učiniti za malog čovjeka!» To je Bandić. Ja u njemu vidim ideološki neosvještenog nacista, koji politički osvješćuje masu za desničarski, fašistički puč.
Post je objavljen 01.06.2009. u 06:12 sati.