Pregled posta

dunkel Deutchland

Piše: Denis Kuljiš


Otišao je Cristoph Mainusch – ali nećemo plakati! Dosadašnji direktor RTL Hrvatska, zalizan mladić srednje dobi koji izgleda kao bizarna mješivna J. P. Sratrea i plesača tanga, ostavio je ovdje dubok trag: domaći televizijski biznis i društvena scena više neće biti isti poslije njegova trijumfalnog pohoda u prostranstva balkanskog etera! Lansirao je “Big Brother” i sve potrošne licencne formate poput “Mijenjam ženu”, ali, istodobno, demonstrirao vrhunsko umijeće u vođenju tv-postaje, nadasve majstorsko “programiranje”, minuciozno konstruiranje dnevnog, tjednog i sezonskog rasporeda emitiranja tako da se optimalno nacilja segment auditorija kojemu se obraćaš kao svojoj publici. U slučaju komercijalne televizije poput RTL-a, to su mladi, klinci, i ekonomski aktivno stanovništvo, u tranziciji, dakle, dobna skupina od 18 do 49 godina. Penzioneri gledaju sve, ali ne kupuju bolje deterdžente i sredstva za omekšavanje finog rublja. I, dok gradiš oglasnu bazu, te loviš klijente s velikim reklamnim budžetima, ključno je da pokažeš kako pobjeđuješ konkurenciju zaokupljajući pažnju tog dijela publike. Mainusch se pokazao kao blistav taktičar – s minimalnim budžetom, ali s osloncem na matičnu kuću, najjaču komercijalnu televiziju u Europi, znao je koncentrirati snage za presudni udar, probiti granice rejtinga, nametnuti se inicijativom. Sve to postigao je iako je upravljao realno inferiornom domaćom tvrtkom ne osobito renomiranog brenda. Ukratko, bio je fenomenalan u blitzkriegu, ali poslije, kao okupacijska vlast, zbog svojih kompleksa i socijalne neosjetljivosti, te same prirode komercijalne televizije čiji je program u Hrvatskoj emitirao, našao se umiješan u neke, figurativno rečeno, kulturne zločine, koji bi se metaforički mogli opisati kao “etičko čišćenje”.
Formula “dunkel Deutchland”, što se obraća najnižem zajedničkom nazivniku masovne publike u Njemačkoj, primjenjena u Hrvatskoj, stvorila je prilično grozan eksploatacijski podžanr šarenih magazinskih emisija produciranih za male pare – vode ih sisate starlete od dvadeset do trideset godina (one od od trideset, već se penzioniraju kao zaslužne umjetnice, upotrebljive još jedino za vođenje emisija posvećenih fitnesu i humanitarnim ciljevima). No, Mainusch je istodobno pokazao kako se racionalno konstruira tv-program uvođenjem modernih, ekonomičnih formata. Okosnica komercijalnog poslovanja su oni dnevni: prvo reality-show, drugo, tv-sapunica i, treće, dnevni talk-show, jer se sve te tri stvari, snimaju odjednom, kampanjski, ili na refule, u većim blokovima, a režije i plaće raspodjeljuju se pritom na trideset, a ne na četiri proizvedene emisije mjesečno. Tako se potroši otprilike pet puta manje novaca po epizodi, a ta logika bila je nepoznata u našim krajevima dok se nije pojavio RTL. Mainusch je pregazio konkurenciju, pobjedivši u utrci za reklame, te za pet godina stvorio jaku firmu, koja ima samo jednu slabu točku – javni odij, iako je njen program jako gledan. Taj paradoks, zaista, kao da reflektira osobu – jednog jako pametnog, a istodobno nevjerojatno antipatičnog tipa!
RTL se uvalio na hrvatsko tržište bez puno vlastitih zasluga. Koncesija za privatnu televiziju koja će emitirati na trećem kanalu HTV-a, raspisana je jer smo u Novinarskom društvu, dok je još bio aktivan Forum 21., izvršili pritisak na vladu Ivice Račana, da to učini kako bi se napokon stvorila ozbiljna konkurencija državnom tv-monoplistu. Račan se povinovao jer je uvažavao institucija civilnog društva, koje su tada još bile jake, zahvaljujući političkoj i financijskoj podršci međunrodne zajednice. Favorit za dobivanje koncesije bili su njemačka kompanija Hrvatski Telekom i Adris grupa, koje je na hrpu skupila najjača domaća marketinška agencija Digitel, pa osigurala licencu najveće na svijetu televizijske korporacije, Murdochova Foxa. Nije bilo teško preplašiti Račana pričom da će to biti velesila, koja će usljed idejne inklinacije podupirati desni blok, a možda i samoga Ivića Pašalića s kojim je Ivica Mudrinić, direktor HT-a, nekoć bio bliski frakcijski saveznik u HDZ-u. Danas je jasno kakva je to bila pogrešna predodžba – svi te aktere pokretao je primarno državotvorni interes za novac i, da se stvar realizirala, mogla je zaista nastati moćna privatna kuća, koja bi ravnopravno konkurirala državnoj televiziji. Umjesto toga, jedan gradski besposličar, koji je u davna doba sudjelovao u pokretanju alternativnog Radija 101, koristeći poznanstvo s Račanom, ovome je prodao toplovodnu koncepciju za komunalni televizijski program, koji će imati bezbroj društveno korisnih emisija posvećinih djeci, mladima, marginalcima i njihovim kulturnim interesima – što je sve OK, ako se realizira kao program gradske postaje Z1. Umjesto toga, on je kao potencijalne koncesionare okupio Todorićev “Konzum”, Tedeschijev “Atlantic”, državnu “Podravku” i, kao davoca licence, transnacionalnu kompniju RTL. Da je nesretni Ivica znao neki strani jezik, iole poznavao svijet i svjetske prilike, bilo bi mu odmah jasno kako od RTL-a ne može očekivati nikakav drukčiji program nego erteelovski, istovjetan u svim zemljama Europe. “Podravka” se ubrzo iskvitala, prodavši svoj udio, a “Konzum” i “Atlantic” pretvorili su se u pasivne partnere, zadovoljni vrijednošću firme koju mogu upisati u aktivu, a RTL je bio vrlo neutralan u političkom smislu, jer je informativni program ono čemu i inače poklanja najmanje pažnje u svojoj programskoj shemi. Prosto da zalažiš za konkurentskim njemačkim šrot-kanalom PRO-7!
Na početku priče, RTL je u Hrvatskoj zastupao jedan gospodin iz centrale RTL-grupe, porijeklom Bugarin, a zatim je došao društveni Klaus Ebert, koji je imao zadatak da uspostavi personalne odnose pa je večeravao sa svima u gradu, s kim treba i s kim ne treba, a za sobom dovukao lijepu bulumentu Nijemaca, različitih savjetnika i stručnjaka, koji su se razmjestili po svim boljim hotelima i međusobno održavali neprekidnu vezu mobitelom. Bili su prijateljski raspoloženi, ali jako nepovjerljivi prema domaćima, što se najbolje vidjelo po tome da su svi koristili usluge samo jednog zagrebačkog taksista, jer su zaključili da će ih svi osim njega opljačkati, pa je taj nesretni Zlatko morao obavljati posao taksi-centrale, dojavljujući joj kako je opet neki vražji njemački gai-jin tražio njega ili nekog od njegovih “pouzdanih prijatelja”… No, njemački se korporativni činovnici nisu trebali bojati Hrvata, nego Nijemca – s ostalom škvadrom, u Zagreb je došao i mladi Cristoph Mainusch, mršava barakuda medju svim tim razigranim delfinima. On je bio pouzdanik generalnog direktora RTL-a, Gerharda Zeilera, a ranije, bio je involviran u koncipiranje kanala RTL 2, light-varijante iste njemačke euroboze. Počeo je u show-businessu kao dvoranski plesač – to su oni mršavi konobari s brčićima, koji u ritmu glazbe vrte po rukama mišićave, polugole mačke u haljinicama od lamea, natječući se u izvođenju estradnih verzija klasičnih plesova. Nakon toga, bacio se u glumu. Nastupao je u epizodi njemačke sapunjare “Lugarnica”. Potom je s partnerom, Michaleom Beutowom, u Muenchenu napravio malu privatnu podukciju. Bankrotirali su i mnogim ljudima ostali dužni pare. No, u međuvremenu, prebacio se na RTL i ondje stekao pouzdanog pokrovitelja, Herr Zailera. I zatim, evo ga u Zagrebu…



U međuvremenu, dobri Ebert je na poslovnoj večeri s prijateljima, stranim biznismenima u Hrvatskoj, dogovorio da RTL kupi stari pogon tvornice “Tesla Ericsson” za svoje lokalno sjedište. Je li stvar bila malo preskupa, je li tu bilo nekih dubioza, ne zna se, ali Mainusch je iznebuha postavljen za Chief Executiv Officera, a Ebert ispraćen s krokodilskim suzama, da bi se odmah pokazalo kako je Mainusch među savjetnicima već uspostavio svoju paralelnu mrežu, pa su svi Nijemci, osim njegovih Nijemaca, ekspresno odmrčali, ili, kako se lijepo kaže američkim idiomom, “postali historija”.
S gustom i energijom, Mainusch zatim, poslije epizode “Ralje 1”, nastavlja kao “Ralje 2”. Ubrzo, riješit će se i svojih Nijemaca, posljednjega čak i vlastitog partnera Buetowa, kojega je dovukao za sobom, povjerivši mu najvažniju ulogu glavnog producenta programa, koji upravlja parama.
Našao je novi set ljudi kojima će se okružiti, a najvažnija, bila je tu jedna žena, koja će uskoro postati njegova… Mainusch je ostavio u Muenchenu svoju gospođu s dvoje dvoje djece, pa je u Zagrebu imao puno slobodnog vremena. Na poslu, upoznao je curu s odličnim prezimenom, Gaby Von Ehren, koja mu je odmah postala sekretarica. Nema veze što se iza tog prezimena krila obična naša Gabrijela, Šibenčanka, mlada, zgodna novinarka koja se bila spetljala s jednim njemačkimg fotografom, koji je ovdje boravio za vrijeme rata, pa se za njega i udala. Kad je za ratom otišao u Irak, namjestila se na RTL-u te glavačke uletjela u novu strastvenu vezu! Na dan prve godišnjice RTL-a u Hrvatskoj, rodila je Mainuschu dijete, i već mu je bila nova zakonita žena, a treba voditi računa da on nije odmah po osnutku firme postao njen CEO, i počeo postavljati personal, nego tek kad se riješio Eberta. Dakle, što bi se reklo u artiljeriji, gađao je jedan kroz jedan!
Gaby mu je dovela nekoliko prikladnih domaćih kadrova. Prvo, tu je bio njen tijesan prijatelj, mladi Jan Štedul, koji je upravo nečasno otpušten iz policije, jer je ispred studentskog doma “Stjepan Radić” uhapšen u civilu s vrećicom droge u džepu. Je li je namjeravo dilati? Izveden je na sud kao uživalac, osuđen uvjetno, a zatim se povlačio po gradu i snalazio radeći kao scenski radnik na tada poluprofesionalnoj “Novoj TV”. Sprijateljio se s Gaby, a ona ga je preporučila Cristophu, koji ga je postavio na mjesto Michaela Buetowa – postao je glavni proucent RTL-a! Kad se traže suradnici-kolaboranti, njemački poslodavac zna se usredotočiti samo na njemu najvažnija svojstva čovjeka koji tu treba obaviti teške, nepopularne zadatke… A Štedul se, zaista, pokazao jako dobar za svoju funkciju: producirao je “Big Brother” (puno kasnije i “Farmu” za Novu TV!). S obzirom na svoj profesionalni i habitualni background, znao je kako upravljati mladim bespoličarima koji su se u kući Velikog Brata danima izležavaju po kaučima i krevetima, dok pobuđena publika s napetošću iščekuje tko će koga za što potegnuti u polumraku zajedničke spavaonice… Možda sadržaj “Velikog brata” nije dramatičan kao “Rat i mir”, ali je produkcija realityja golem tehnološki pothvat za svaku televiziju, pa samo gradnja posebnog studijskog kompleksa gdje se stvar odigrava, zahtjeva milijune eura. Mainusch je sve to uspješno realizirao, pa postigao najviši rejting u povijesti hrvatskih zabavnih tv-programa. RTL je tako odmah postao major, preferentni partner svih međunarodnih tvrtki koje reklamiraju u domaćem eteru. Osim “Velikog brata”, pokrenuo je dnevnu sapunicu, “Zabranjena ljubav”, koju je producirala sama Gaby, pa show baš nije uspio, iako je sigurno znala ponešto o temi, ali je time otvorena sezona domaćih soapova. Da je Mainusch tada kupio “Villu Mariju” od Huljića i Majetića - a mogao je! - gdje bi mu bio kraj? “Villa” je na Balklanu definirala žanr. No, tu je uletio HTV, jer je tadašnja direktorica Mara Nemčić shvatila da se s RTL-om treba odmah pohrvati u blatu, a ne pustiti borbu izgovarajući se da je komercijala ispod nivoa… S njenim budžetom, talentom i beskompromisnom odlukom da uđe u bespoštedni konkurentski rat za rejting, stvorila je fenomenalni program HTV-a, koji ni HDZ nije za posljednjih nekoliko godina uspio do kraja upropastiti. Bio je pojam u regiji i u cijeloj tranzicijskoj Europi, pa su time dobili satisfakciju svi oni koji su Račanu i njegovu nedotupavu ministru kulture Vujiću objašnjavali blagodet zdravog kapitlističkog pluralizma. Račan je dao koncesiju, a Vujić jedino postavio svoga kuma, Vanju Sutlića za ravnatelja talevizije, što je bio najveći uspjeh njegova kadroviranja, osim Vlahe Bogišića, promašenog pisca i polupismenog kroatista, kojega je podržao u Leksikografkom zavodu, pa je ovaj naposlijetiku dospio na ravnateljsko mjesto naslijedivši Krležu!
Ostalo je povijest – Mainusch je jako dobro plivao, stalno smanjivao troškove, novac na produkcije trošio samo onda kad je htio proći s nečim velikim – kao kad je, primjerice, od državne televizije, maznuo prava za prijenos svjetskog rukomentnog prvenstva u Zagrebu… Ako se što snimalo, kupovao je licence od poduzeća u sustavu RTL-grupe, ili od njihovih europskih partnera, tako da profit ostane u povezanim firmama, a domaću radnu snagu koristio je manje-više kao glorificirane kulije, uz kućni “harem” privlačnih voditeljki, koji su dopunjavale kineski kolonijalni ugođaj iz razdoblja prije bokserske revolucije.
Bio je dobar – ali ne genijalan. Najvažniji strateški zadatak – ekspanziju u regiju ulaskom na srpsko tržište, što bi omogućilo da se, s polufranšizom u jednoj privatnoj postaji u BiH, pokrije cijeli tritorij bivše države (u stvarnosti jedinstveno tržište, naročito sa stajališta međunarodnih oglašivača koji su tu prisutni sa svojom robom, a klijenti su europskog RTL-a), to ipak nije uspio ostvariti, jer se držao bahato i postupao diletantski. U Beogradu im je nedostajao jedan Ebert, ili neki čestiti Srbin, koji bi odigrao ono što je u Zagrebu trebalo da Mainuschu padne koncesija u krilo. No, ipak je uspio zadržati pokrovitljstvo svoga šefa, Zeilera, koji ga sad šalje u Grčku, gdje se RTL nedavno upostavio, dok će u Hrvatskoj, čini se, posao preuzeti netko od njihovih domaćih kadrova, možda sadašnji mladi, vrlo inteligentni glavni urednik programa. No, to bi značilo da će mu Mainusch još neko vrijeme biti, zapravo, “nadšef”, na žnori s glavnim kuharom Gerhardom u Luksemburgu. Pa ipak, Christoph efektivno odlazi iz Zagreba, napušta Krležinu vilu na Gvozdu gdje se bio skromno smjestio s Gaby i novom djecom, ide ća, a vrag mu kaska za petama… Time se završava peta sezona popularne domaće televizijske verzije serije “Allo, allo”, s nezaboravnim likovima – Herr Flickom i Helgom, zatim debelim, sebičnim pukovnikom, uštvom od kapetana, rafiniranom poručnikom u njegovom tenkiću i ostalim podupirućim likovima koji su bili bliži domaćem stanovništvu i neučinkovitom pokretu otpora, nego li rukovodstvu, koje su umjesto s “Heil Hitler!” pozdravljali s bezvoljnim “Klop!”

Post je objavljen 01.06.2009. u 04:45 sati.