Ne bi čovjek vjerovao da je naša mala sredina najvažnija sredina u Hrvatskoj. Nikog nije briga kako su prošli izbori u Vrbniku, Puntu, a ne pita se ni za Split niti Zagreb. Svi pitaju za Omišalj!? Kako je u Omišlju?
Šetali se po Omišlju i Njivicama i "pili kavu" pred građanima Komadina i Čačić, Gari Capelli dolazio, slao poruke da njegov HDZ podržava SDP/HNS, interesiraju se ministri, i svi mogući moćnici koji nas nikada u prethodne četiri godine nisu pitali ako nam što treba, da pomognu ili podrže, neki se grozili, a neki se ulagivali. A mi jednostavno zišli i zibrali našega TOŠA! Svima pokazali srednji prst i zibrali našega čovika.
Pobjeda čovjeka iza kojeg ne stoji niti jedna partija ili središnjica, ničiji novac ili moć, pokazuje da smo sredina koja prepoznaje razliku između vizije i demagogije. Malo je mjesta u Hrvatskoj koja se mogu pohvaliti sa takvom razinom zrelosti koju je pokazalo naše mjesto. A među svim tim mjestima, mi smo mislili da smo najmanje i najbeznačajnije, da ne znaju ni gdje smo na karti. A ono vidi vraga! Svi, ne samo da znaju, svi navijaju, svi nešto hoće i planiraju, svi nekog podržavaju. A našeg TOŠA podržavamo samo mi, stanovnici i naivni, nevažni birači. A to mi mali i slabo politički pismeni boduli ne volimo. Nismo naučili na takvu popularnost i to nam je uvijek u prošlom vremenu bio signal da nam se nešto sprema, da nam prijeti okupacija sa svih strana, da smo naježili k'o žuti.
Tako sada kad smo zibrali našega TOŠA, tek počinje briga: s koje strane i koliko smo naježili? Unatoč brizi, veselo smo proslavili i čestitali i načelniku i sebi samima. Ali...u narodnoj pjesmi, u tužaljki kneza Ivana VII, zadnjeg Frankopana na Krku, kojega su, prema narodnoj legendi, Mlečani na prijevaru odveli iz Omišlja, koji pjeva: Turne moj lipi, lipi ter pošteni…, nalazi se naše generacijsko iskustvo, naš oprez prema gostima koji nam darove nose i koji hvale našu gostoljubivost. Znamo mi da je i tada bilo među nama onih koji su našeg kneza prodali za malo šoldi, a da ih imamo i danas koji bi za još manje.
Ma ovaj puta neće proći. Povjest nas je naučila. Nedamo svojih knezova niti svoga ognjišća ni za koja obećanja, a još manje za vjeru slatkorječivim marionetama. Naša kolektivna memorija upozorava i podsjeća na vremena obećanja kada su nam oduzeta zemljišta da se grade Dina, naftovod i aerodrom. Kada su preorana i zabetonirana žitna polja Fulfinijuma, strgani vinogradi na mjestu današnjeg aerodroma, pregrađen poluotok današnjeg naftovoda, gdje su naši stari napasali stada. Tada su nam ljudi koje kasnije ne vidjesmo, obećavali zlatne žlice i kristanu rasvjetu na ulicama. Danas nemožemo zaposliti tamo svoju djecu, jer su svi uredi gdje se odlučuje, u Zagrebu. Nastoje da izbjegnu platiti i minimum naknade za korištenje i obezvređivanje omišljanskih dobara. I ne samo to. Trebalo je 30 godina da nam poprave cestu do Krka, a desetak je takvih cesta načinjeno negdje tamo novcima od mosta. Na mostu, dosanjanom snu bodulije, netko od naših ljudi može dobiti delo samo ako ima barbu za ministra. Htjeli bi još i više, nije im dosta.
Trojanskih konja i drugih danajskih darova smo se nagjedali i toga nam ne triba. Odlučili smo sami o sebi i sa nama se mora ravnopravno razgovarati ili svaki neka parti odkud je i prišal
Post je objavljen 01.06.2009. u 03:54 sati.