Pregled posta

Stare kućice te…

Savskom cestom prolazim gotovo svakodnevno, obično jednom, ponekad i dvaput u jednom danu. Posebna je to ulica u mom gradu. Zapravo se ne zove ulica nego cesta, jer je nekad polazeći od samog ruba grada vodila kroz polja i livade ravno do rijeke Save. Danas su s obje njene strane cijelom dužinom sagrađene kuće i zgrade, a u novije vrijeme može se naići i na poneki neboder, poput tornja Cibone čija mi je gradnja još u živom sjećanju budući da sam za vrijeme studija svakodnevno prolazila pored njega na putu prema fakultetu. Ne znam je li T-Comova ostakljena zgrada neboder ili visoka zgrada, meni je nekako na pola puta, dok obližnji neboder na uglu Vukovarske i Sveučilišne aleje ne ostavlja nimalo mjesta sumnji. Čini se da je poglavarstvo odlučilo od stare i oronule Savske ceste napraviti suvremeni poslovni centar. Živi bili i vidjeli. Daleko od toga da se suprotstavljam napretku, naprotiv, znatiželjna sam kako će sve to na kraju izgledati. Ne mogu reći da je obližnji Vjesnikov neboder na križanju Savske ceste i Slavonske avenije danas lijep, no kao dijete sam mu se divila kad bismo prolazili pored njega na putu od jedne bake do druge. Osobito me je fascinirao bakrenasto crveni odsjaj njegovih prozora. Neboderi koji se danas grade nerijetko su uistinu lijepi, premda se više volim njihovoj ljepoti diviti izvana i nadam se da me nikad ništa neće prisiliti na dulji boravak u njihovoj nutrini, ma kako elegantno oni izvana izgledali. Pomalo me zabrinjava prometni kolaps koji će tim gradnjama biti barem povremeno izazivan. Kao stalna prolaznica dobro se sjećam krkljanca koji je pratio izgradnju podvožnjaka ispod Savske ceste na križanju s autoputom. No nakon tog mučnog razdoblja jedno od najzakrčenijih zagrebačkih križanja konačno je počelo disati. Tramvaji koji su nekad u kolonama čekali da prijeđu preko tadašnjeg autoputa bratstva i jedinstva postali su dio prošlosti, kao i moje vježbe strpljivosti dok sam se gušila u gomili koja se vraćala s posla u njima. I dobro je tako, jer danas kad je promet dvostruko gušći nego prije desetak godina, stvarala bi se nepodnošljiva gužva.

Kako dakle stalno prolazim Savskom, iz tramvaja vidim kako se život u kutu između Savske ceste, željezničke pruge i Zagrebačke avenije polako ali sigurno gasi. Stanovnici starih kuća i kućica odlaze, u bolji život, nadam se, a kuće koje su donedavno, makar i oronule, odisale životom, postaju prazne ljušture – poput kazališnih kulisa ostavljenih nakon predstave. I premda nikad nisam glumila u tim predstavama nego samo ponekad bila statist, a još češće pomalo nezainteresirana publika dok sam onuda prolazila, poželjela sam još jednom obići ta mjesta prije nego što na njih navale bageri, usporeni recesijom i ostalim gospodarskim nedaćama, no ipak uvijek prisutni čistači onoga što se smatra starim, dotrajalim i odsluženim.

Kako bismo iz svog kvarta izašli u spomenuti trokut, muž i ja prolazimo pored crkve Marije Pomoćnice i dolazimo do pruge, prolazimo kroz podvožnjak kako bismo izbili na Savsku u blizini kućice iz prethodnog posta koja se sad nalazi na velikom pošljunčanom parkiralištu – uobičajenoj pojavi na mjestu gdje se očekuje veća gradnja.



Kratak pogled udesno nakon izlaska iz podvožnjaka već pokazuje pravo stanje stvari. Ovdje je uvijek bio nered, no sad je nastao beznadni krš i čini se da ga oni koji su ga ostavili više nikad ne misle uređivati ili raščišćavati. Mjesto umire kad ljudi dignu ruke od njega.



Preko puta na Savskoj nalazi se mala napuštena kućica, jedva sam se prisjetila da je nekad u njoj bila cvjećarna. Jesu li je zato u ovim posljednjim godinama prekrile bujne grane glicinije?


Mi ne prelazimo cestu nego skrećemo desno, nogostupom koji je mjestimice teško prohodan zbog parkiranih automobila. Pekarnica na Savskoj još uvijek radi, no zbog ružnog prozora koji već odavno ovako zjapi prema prolaznicima nisam se nikad odlučila ući u nju. Draža mi je ona na tramvajskoj stanici kod Mexcantine. Ondje često izlazim kad se vraćam kasnije navečer iz četrnaestice ili četvorke kako bih sačekala peticu ili sedamnaesticu koje voze prema Prečkom. Mislim da me privlači lažna sigurnost koju pruža prisutnost prodavačice u osvijetljenoj prodavaonici za razliku od nelagodne osamljenosti slijedeće stanice kod Veslačke.



Ovdje je i vulkanizer koji dotrajalost krova i još ponečega u svojoj radionici vjerojatno kompenzira povoljnim položajem uz jednu od najprometnijih ulica u Zagrebu. Nedjeljom su njegova vrata zatvorena, no danju kad prolazim ovdje je uvijek vrlo živo. Nadam se da će uspjeti premjestiti radionicu kad se jednom ovdje počne graditi.



Foto Rudi oduvijek me privlačio svojim imenom, možda zbog priča o Bobiju i Rudiju koje mi je mama pričala dok sam bila mala. Ipak, ne sjećam se da sam ikad prekoračila prag te radnje. Da jesam, bi li vrata danas bila još uvijek otvorena? Ne vjerujem. Tu fotografsku radnju sam zapamtila po još jednom detalju. U jednoj emisiji netko se sjetio snimati imena radnji u Zagrebu. Foto Rudi bio je posebno pohvaljen zbog domaćeg naziva, no njega više nema, dok radnja bombastičnog stranog imena i dalje postoji malo dalje preko puta.


Iza slijedeće kuće ponovo krš i lom


I beznađe razbijenih prozora koji zjape poput praznih očnih dupllji


Dopuštajući da pogled klizne po besramno ogoljenoj unutrašnjosti koja je nekad bila nečiji prostor, a sad ga može svatko gledati i u njega ući, kao da je obeščašćen prije rušenja


Prolazimo dalje i nikako ne mogu pred sobom osjetiti viziju široke avenije koja bi se trebala ovuda prostirati u ne tako dalekoj budućnosti.


Natpis Pilar stoji ovdje već dugo pod brižno obnovljenim kućnim brojem. Nekako me oduvijek više podsjeća na ime junakinje Hemingwayevog romana Kome zvono zvoni nego na čovjeka koji pili drva. Možda zato što nikad na Savskoj nisam vidjela pilara? Ne znam, prizor starca u plavoj kuti koji se polako vozi uz rub ceste na brekćućoj metalnoj spravi na kojoj se uz neugodan visoki zvuk sličan zavijanju mogu raspiliti drva nije mi nikakva nepoznanica. Samo se ne sjećam da sam taj prizor ikad vidjela ovdje…


Ulaz u Mexcantinu, restoran s meksičkom hranom možda se ne uklapa u post, ali se nalazi ovdje na putu i plijeni svojim neobičnim izgledom – vrata poput vrata salona na Divljem zapadu uvode vas u dvorište odakle se ulazi u restoran.



Kuće u nastavku Savske još su napučene i valjda ih ne namjeravaju rušiti, ne još


Zavirujem u dvorišta


U slijepi prolaz pored prodavaonice automobila koji završava kod željezničkog nasipa


I posvuda vidim život - majku s djetetom, muškarca koji parkira automobil pred kućom, djecu koja se igraju tog prohladnog proljetnog poslijepodneva. Život je u ljudima, oni daju smisao stvarima koje postoje i onima kojih više nema, poput Zagrebačke tvornice dugmadi o kojoj već odavno svjedoči samo dotrajali natpis


Na kraju nas dočekuje tramvajska stanica, posljednja na Savskoj cesti. Koliko puta sam stajala na njoj i kratila vrijeme gledajući oko sebe. O svakom detalju bih mogla napisati nekoliko rečenica, pa da od posta nastane roman, ili barem novela. Ali neću.


Na kraju dolazi tramvaj, novi, niskopodni, bolji od svih koje smo dosad imali, barem zasad. I o tramvajima bih mogla pisati, počevši od djedovih priča o konjskom tramvaju do mojih vlastitih sjećanja na generacije plavih vlakića koje tutnje, klize, zvone, trube, pište, tandrču, stoje i ne znam što sve ne rade po zagrebačkim ulicama. No o tome nekom drugom prilikom. Nismo ušli u ovaj tramvaj, samo sam ga slikala. Produžili smo šetnju i ostavili Savsku cestu u njezinom nedjeljnom iščekivanju radnoga tjedna.



U jednom ne želim da me netko krivo shvati. Ne plačem za onim što je prošlo, još manje želim da se prošlost vrati. Ne zato što mi to ponekad ne bi bilo drago, nego zato što znam da je nemoguće i nepoželjno. Jučer je bilo jučer, danas je danas i tako mora biti. No ostaje činjenica da danas ne postoji bez jučer i da se to nekako stapa u jednu cjelinu. U starim kućicama koje sam slikala i u onima koje nisam uhvatila objektivom ljudima nisu cvjetale ruže. Život u siromaštvu periferije sigurno je donosio još više nevolje nego drugdje. Bolesti, svađe, poplave, nasilje, neimaština, prerana smrt, sve je to pratilo stanare ovog dijela grada možda još intenzivnije nego one na povoljnijim, bogatijim mjestima. Meni su te kuće i ta mjesta poput kulisa svih tih događanja, nijemi svjedoci svega što se ovdje događalo što nikad neću saznati. No ona su svjedočila i stotinama mojih prolazaka u raznim raspoloženjima koja kao da su ostala diskretno zapisana u ovim zidovima. I tako, sad kad su napuštena i kad im se bliži kraj, osjetila sam potrebu da ih još jednom posebno pogledam i da osjetim zahvalnost što su ovdje i što sam ja bila i jesam ovdje. Tako nekako, ne znam kako bih to opisala. Proći će desetljeća prije nego što se novosagrađene zgrade toliko napune otiscima ljudskih života kao što su mjesta o kojima sam sad pisala. Onda će to biti neka druga priča, neki drugi post…


Post je objavljen 31.05.2009. u 23:30 sati.