Jutros sam se probudila u šutnji. Nisam imala izbora. Ili ću šutjeti ili ću dobiti po pi*** kako su mi poručili fanovci čuvenog «photoshopiranog» blogera. Moram priznati «kokodakanje» je urodilo plodom. Nema svježih jaja, ali ima novih saznanja o svijetu u kojem živimo. Ovo podneblje ne priznaje raznolikost. Ne priznaje pravo na drugačije mišljenje. Prijetnje sam ozbiljno shvatila tim prije što je moj identitet voljom drugih javno obznanjen na blogerskoj farmi.
U vremenu kad se svi kriju iza PTSP, nesređenih obiteljskih prilika, pravdaju teškim stanjem u državi, ne odgovaraju za svoje postupke, bolje je šutjeti.
Šutnja je zlato. Svi šute. I svi «misle»skoro pa isto. Boduli, kako Majka kaže, u Zagori kako Ćaća «reče», u državi kako vlast hoće. Zato ništa nije čudno što nas svijet naziva superbogatašima.
U rijetkim trenutcima «razboritosti» kada netko progovori, onda je to:
-Imamo Hrvatsku!
-Kakvu? Na to pitanje teško ćete dobiti odgovor. Šutnja je zlato.
Umjesto nas govore poruke upučene susjedima sa jumbo plakata kako bi ih doveli kao spasitelje turističke sezone:
-Kad srce kaže leto, kaže...Hrvatska!
-Hrvatska tako lepa , tako naša! Genijalno!
Prosto da ne veruješ. Virujem da je riječ o nesporazumu.
Privatna svojina je opasna stvar. Naša zemlja,naše more, moj muž,moja žena, naša djeca, naš kredit,njegov auto,moj motor,moje naslijedstvo, tvoji dugovi,moj blog, naša blogerska «farma», naše granice, bezgranični su izvori napetosti, nesporazuma i podjela.
Jedino nas spašava zajednička šutnja.
Šutnju ipak ponekad razbiju naši vrhunski intelektualci u trenutcima lucidnosti, između dva mirogojčeka uz «čašicu» razgovora u birtiji.
Neki se sjete kako je nekada mozak bio na cijeni, 2 marke kilo. Neki , poput Zdravka Tomca na kraju križnog puta od nevjernika do vjernika, nazivaju svog duhovnog oca, predsjednika Josipa Broza Tita, zločincem. Tomac kasno stiže do Jasenovca.
Dvojac iz HaHaO-a, Ivo Banac, Zvonimir Čičak nakon prekopavanja grobnica i hudih jama u kratkim stankama rastjeraše u tišini 14. intelektualaca.
Šuti se kada se gube radna mjesta, šuti se kada se studenti bune, liječnici, sindikati...
Šuti se nad činjenicom da zemlja ima više branitelja nego što ih je bilo u ratu.
Šuti se nad nelogično velikim brojem upisanih u biračke spiskove.
Šutnja se traži i od onih koji pevaju poput Lepe Brene.
Dođite dragi gosti, ali šutite. Ponesite novac, a pesmu ostavite kući.
Šutnja je zlato...
BTW.
Između dvije šutnje, uz Antu & Darinku, može se čuti i onaj drugi «narod»:
#Kazalištarci su se obratili Kerumu da novčano pomogne «Malu Florami».
#Poznati humanitarac je pozitivno odgovorio:- Dat ću pare, ali što je maloj?
Tajništvo poglavarstva grada Splita za prvu sjednicu nove vlasti priprema prijedlog preimenovanja HNK u KERUMPUH.
Post je objavljen 30.05.2009. u 21:07 sati.