kako sam glupa, opet....vec sam se opekla,a ja opet guram ruke u vatru...
bolje mi je samoj, ako si ti frend bolje da nemam nikoga. sta ces mi...samu sebe ne mogu ostavit na cjedilu...
ne mogu vjerovat, kako sam glupa...osjecam se tako iskoristeno i samo...tako sam glupa...ajme.....:(:(:(
kako nisam vidla da me iskoristavas. mislia sam da me volis i uporno sam se silila na to. kako sam naivna...ajme sta mi je zao...
ne trebas mi....izbrisat cu te, cijelog...kakav si ti to covjek? uvalis me, okrivis me i ostavis me...znas i imas pravo, ja sam svetica i ja sve to mogu bez tebe, ne treba mi...MRZIŽM TE! MRZIM TE! seljačino!
ajme, ne mogu vjerovat da to govorim....što mi se to dogodilo?! glupa sam, ja ne slusam, nego sam sljepa i ne vidim .... toliko loseg....boze...sta ja postajem?! zbog njih?! zasto ne mogu biti ja?! ja- ja! zasto ne mogu biti svoja, takva kakva jesam?! zasto moram biti zla?!
zasto nije sve lijepo?! i ruzicasto?! i kako ?! ajde reci kako?! bojim se, jako! lagao mi je...povrijedio me je...i ponovo i ponovo, a ja sam bila glupa i svaki mu put oprastala....kako cu ja sad to ispravit?! nemam nista, ruke su mi prazne. sve je ostalo tamo... ubiti ce me....i najgore od svega, sta sam sada i njih taknula, njihovo povrijedila. toliko se brinu za mene i toliko me vole i sta sam im sad napravila?! zbog tebe?! oni prema kojima bi trebala imati najvise postovanja!
ajme! jebem ti to sve! glupa ljubav! a tebi nije ni malo stalo... tako sam te voljela... a nisi me mogao razumjeti... i boljelo me je koliko sam te voljela, a to ti nisam mogla dati jer nisi htio...sta si to napravio?!
a sad nesto sta me mucilo jos od cetvrtka....ponovo sam ga se sjetila i tako smo glupi bili...ti si gledao sad dok sam ja gledala duboko dalje... dala bi ti sve, htjela sam i tvoju djecu i bilo bi nam lijepo....ali jednostavno nismo mogli preci preko nasih godina, preko daljine i obitelji...i sta smo sada...dvije izgubljene duse koje su odbile biti zajedno, koje su se odbile voljeti. to nam je velika greska. izbrisali smo jedno drugoga, a mogli smo u vječnost...sada sanjam. samo sanjam. vec sam pomislila da ne mogu, ali danas je sve puklo...sve se prolilo...nisam mogla vise to drzati, toliko dugo, toliko puno...nikoga nije bilo...i sada zivim, jos uvijek disem, a ona cijev u kupani i dalje stoji...tek sam ju danas primjetila...nece mi biti prijateljica, nikada, necu joj dopustiti...nesmije...zbog drugih, oni su uvijek tu...zbog njih ostajem. zbog njih se isplati hodati...a mogli smo i mi biti u toj setinji...mogli smo i mi prosetati...
...jednom budemo...
Post je objavljen 30.05.2009. u 21:02 sati.