Pregled posta

E vidite, tu treba biti pažljiv, zato sam i spomenula ´Sveto Trojstvo´ odnosno:
1. dobra pjesma
2. dobra klapa
3. moderan aranžman!
Zadnjih godina svjedoci smo novom revivalu klapa, oliti oživotvorenju, okrenulo se pjevnijem i komercijalnijem zvuku (glavni predstavnici klape Maslina i Intrade), malo se skrenulo s omiškog tradicionalnog puta barba Ljube Stipišića-Delmate, ponekad je to i super, a ponekad je to i canca-ranca, ali sve u svemu klape pune stadione više nego ikad i to je uistinu lijepo, jer svjedoči očuvanju tradicije, no klape i dalje ostaju lokalni fenomen i ne više od toga. Zašto je tomu tako, kad pouzdano znam da se strani turisti koji nažalost samo pukim slučajem nalete na klape - potpuno raspamete?
Osvrnimo se malo na neke prijašnje pokušaje klapa da iziđu iz lokalnih okvira pa će vam biti jasnije o čemu govorim, recimo pokušaj naše izvrsne i vrlo popularne klape Intrade za plasman na Eurosong. Vidite, koliko god po meni oni bili odlična klapa (zapravo, po definiciji, sa instrumentima i izvrsnim Bralićevim vokalom više su ansambl nego klasična klapa, no da ne cjepidlačimo) - to nije spoj o kojem govorim i s kojim bi po mome skromnom sudu dalmatinska klapa mogla probiti onaj prvi led i postići proboj na svjetsko tržište, ne – to nije to! Na stranu one vječne priče ´kako klapa nije stvar za Eurosong´ (jer što je danas prava stvar za Eurosong kad danas uopće više pravila nema jer su svi nedodirljivi bastioni glazbe odavno pali), to nije to iz jednog drugog razloga - to nije onaj moderan aranžman, ono ´pakovanje´ koje danas u svijetu prolazi na prvu. Ovo stadionsko, polu-klapsko polu-belkantovsko pjevanje, iako nama dobro, još uvijek ne prelazi onu slušnu međunarodnu barijeru, još uvijek zvuči prelokalno, preklasično i staromodno, preegzotično i samo našem uhu shvatljivo da bi se dobro u svijetu prodalo.

Razmišljala sam sa čime bi to bilo najbolje usporediti a da vam slika postane jasnija, pa mi se nekako konceptom najbliži učinio fenomen portugalskog fada. Gledajte, portugalski fado je jednako kao i naša klapa vrlo specifična mediteranska glazbena forma, nacionalno ograničena, tradicionalna, vrlo kvalitetna i vrlo estetizirana, vrlo profinjena i naizgled razumljiva samo uskom lokalnom krugu ljubitelja i poznavaoca glazbe, no portugalski je fado za razliku od naših klapa ipak stekao svjetsku slavu, status i prepoznatljivost te su cd-i s fado glazbom itekako traženi. Toliko da ga danas čak i mnogi stranci pokušavaju manje ili više uspješno interpretirati. Iako nije komercijalna vrsta glazbe za široke mase, portugalski fado je ipak vrsta koja je jednako kao i francuska šansona ili pak argentinski tango u svjetskim razmjerima postao prepoznatljiv brand, gotovo pa tihi glazbeni kult. Kult kakav bih upravo voljela i za naše klape.
I fado i šansona (pa i tango i flamenko u plesu) imaju danas reputaciju vrhunske umjetnosti koja se ide tražiti i slušati na autentičnim lokacijama u uskim mediteranskim uličicama i polumračnim i toplim tavernama, uz čašu dobrog vina i ugodno društvo, umjetnosti koja hrani dušu i srce. Portugalski je fado utoliko imao tu sreću da je jedna osoba, u ovom slučaju velika Amalia Rodriguez, samo svojom pojavom utjelovila cijeli jedan prepoznatljivi pravac i katapultirala ga na svjetsku scenu, tako da kad znalci danas kažu Amalia misle fado, a kad kažu fado misle i Amalia.
Potpuno jednak tradicijski i kvalitativni temelj imaju i naše klape ili pak bosanski sevdah, do u tančine jednak, ali zašto onda naše dalmatinske klape nisu na svjetskoj razini dosegle tu kultnost i prepoznatljivost, da kad se kaže klapa misli se Dalmacija a kad se kaže Dalmacija misli se klapa? Možda djelomično i zato jer po svome konceptu zbora a ne pojedinca, klape nisu mogle iznjedriti osobnost tipa Amalie ili u francuskoj šansoni Edith Piaf, koja bi ih prepoznatljivo markirala na glazbenom tržištu, a vjerojatno je dijelom razlog i to što je klapsko a capella pjevanje (dakle glasovi bez instrumentalne pratnje) izuzetno zahtjevna i za širu javnost zatvorena forma koja se treba znati prodati.
Nije da svjetska scena ne voli a capellu i zborsko pjevanje, gospel na primjer itekako ima svoj status, samo što se rijetko kad desilo ono šire prepoznavanje. Zadnja iole uspješnija a capella grupa na svjetskoj sceni kolko se sjećam bila je Flying Pickets koja je preradama na foru glazbenog vica harala top-ljestvicama krajem 80ih i početkom 90ih, ali nema problema, nije ni a capella crni bauk.