Puno tekstova pada napamet...
Znate za osjecaj kada vam se u momentu
u glavi poslozi milijunski mozaik rijeci,
recenica, izjava...
A kada ih treba iznjeti...
Kao da nestanu, ispare...
U sekundi ostanes sam sa sobom,
pokusavas sastaviti smislenu recenicu...
Ali nema prave rijeci kako da se izjasnis...
Mrzim kada se to dogodi.
Nesto se dogodi, u sekundi si spreman
za razgovor, cijeli govor si poslozis u glavi,
imas odgovor na svako pitanje, svaku recenicu,
svaku laz, svaku istinu...
I u momentu kada trebas upotrjebiti nestanu.
Ostanes sam sa sobom.
Smisljajuci iznova sta da kazes.
Ne snalazis se.
Kao rob sam svoga uma...
Ali opet...
Ponekad...
Rijeci te ne napuste.
Imas veliki izbor odgovora na sve.
Izgovora za sve.
Osjecas se sigurno i samopouzdano
jer znat da neces sjebat sve.
Danas sam se napokon tako osjecala.
Nakon dugo vremena iskreno se nasmijala.
Bila istinski sretna.
Osoba zbog koje se to dogodilo, ako ovo
ikad procita znat ce ko je.
Vratio si zivot u mene.
Vratio si mi osmjeh na lice.
Makar i ne vjerovao...
Jesi...
Ucinio moj zivot necime za sto se zelim
buditi ujutro, pogledati se u ogledalo sa
sigurnoscu da sam to ja i da moj osmjeh
nije lazan...
Nebi covjek vjerovo sto smo zapravo ucinili...
U samo 20 minuta.
Moj zivot je opet dobio onu optimisticnu stranu.
Bez brige imala sam govor...
Nie ono gore bezveze. xD
Ali nisam ga iskoristila.
Rijeci su same isle iz mene...
Nije mi ni bio potreban govor.
Znala sam da ces slusati, to je u tome momentu
bilo jedino vazno...
Tvpoj pogled, unatoc tvom osmjehu, davao je sigurnost
tim rjecima...
Vjeruj mi ucinio si danas puno za mene...
I iskreno ti hvala na tome...
Neznas koliko mi to znaci.
Sto si again prihvatio onakvu kakvu jesam.
Pa makar bila i roba sa greskom.
Sa svime sto dolazi samnom.
Jednostavno hvala.^^
Post je objavljen 28.05.2009. u 21:22 sati.