Zvonjava mobitela kao i svaka druga...
vijesti o nesreći,gubim razum...
Ne moj tata...otkucaji srca sve brži,
...u očima samo suze i nevjerica...
u glavi zastrašujuć prizor mrtvog tijela...
Vraćam se u stvarnost,izbjegavam pomisao na taj prizor.
Zatim sam ponovo čula njegov glas...
još uvijek je tu...
palim cigaretu i pomislim,
mogla sam ga izgubiti zauvijek...
Osobu koji najviše volim.
...nemam više snage...
svaki puta sve gore,
barem me više ništa ne može iznenaditi...
Vjerujem da sam jača od tog.
Post je objavljen 28.05.2009. u 20:35 sati.