Na današnji dan daleke 1463. godine u Milodražu, između Fojnice i Visokog, turski sultan Mehmed II. Osvajač izdao je fra Anđelu Zvizdoviću, upravitelju Bosanske franjevačke kustodije, inače podrijetlom iz sela Zvizda kod Uskoplja, koji je zatražio slobodu vjerskog rada i ispovjedanje vjere katolicima u Bosni, svečanu povelju – ahd-namu – kojom je franjevcima zajamčio slobodu rada u “mom carstvu”, te obećao da se izbjegli fratri mogu slobodno vratiti:
"Ni moje visoko Velicanstvo, ni moji veziri, ni moji sluzbenici, ni moji podanici, ni itko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijedja i ne uznemiruje. Neka nitko ne napada, niti vrijeda i ugrozava: ni njih, ni njihov zivot, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tudjine doveli kojega covjeka u moju drzavu, da im je dopusteno..."
Ovaj čin padanja ničice fra Anđela Zvizdovića pred sultana nikako nije posebna milost udijeljena samo Hrvatima, niti je to individualan čin dobro raspoložena sultana, nego je to proizvod šerijata, čin udjeljivanja milosti za obećanu pokornost. Mnogi ovaj čin smatraju po sudbinu hrvatskog naroda jednim od najvećih povijesnih činova, ali je to, isto tako, čin kojega se nikako ne smije idealizirati: on je ipak Hrvate u BiH sveo na nivo raje.
Slobodu i mir obećanu ahd-namom franjevci i katolici u Bosni uživali su, relativno, do dvadesetih godina XV.st.