Zapamtite riječ Plenum: još ćete je često slušati!
Prva faza studentske borbe uspješno je privedena kraju. Proglašenje suspenzije blokade Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na plenumu u subotu, čin je promjene taktike, a ne strategije. Ključno je dostignuće: Plenum kao tijelo Nezavisne studentske inicijative nastavlja postojati. To je bio ključni problem u prethodnim plenumskim izjašnjavanjima o prekidu blokade na raznim fakultetima i sveučilištima u Hrvatskoj: odluka plenuma da prekida blokadu implicitno je značila i odluku o prestanku postojanja plenuma kao instrumenta direktne demokracije.
Pročitajte na blogu "Slobodni filozofski"Otvoreno pismo javnosti. Ne želim ga prepričavati i nemam u ovom trenutku ništa osobito za dodati. Jučer je održan plenum, na kojem su razmatrane odluke Vijeća fakulteta, gdje sam djelomično sudjelovao - otiša osam prije kraja. Dvorana je opet bila puna, iako se i prepuna kako se događalo - oko 450 ljudi. Plenumi traju po četiri sata, ljudi pokazuju i dalje entuzijazam, predanost i volju, ali i discipliniranost u slijeđenju pravila, koja sami donose. Pročitatje izvještaj s plenuma. Izglasan je nastavak suspenzije blokade, te zakazan slijedeći pelnum za slijedeći udtorak. Načelo ostaje isto: doslovno svatko, tko poželi, može sudjelovati.
Stutenti, suočeni s nadmoćnim protivnikom, vode gerilsku borbu, i zato mijenjaju i prilagođavaju taktiku, ne odustajući od strateških ciljeva. Ključno je u gerili, u svakoj bitci: ne "dobiti bitku", nego sačuvati snage za slijedeću bitku.
Moj prvi komentar o studentskoj borbi bio je naslovljen: "Da, revolucija je počela!" Mnogi studenti ne vole tu riječ - napisao sam tada međutim jasno da to nije revolucija koja može sadržavati nekakav nasilni i nagli politički prevrata, tipa "juriš na Zimski dvorac"; ne samo da je to nerealistički, nego je i načelno kontradiktorno biti onoga, što se događa. Citiram sebe:
na djelu možete vidjeti - ovo je post-moderno doba kraja "velikih pripovijesti". Pa ipak - od "malih pripovijesti" može se istkati sag velikih djela.
Ovo je revolucija koju implicira svaki poziv na osnovna ljudska prava koja u datom stanju sistema i stanju duha nisu zadovoljena, svaki poziv na raspravu o temeljnim vrednotama zajednice (umjesto lupetanja praznih fraza, od demokracije do "društva znanja"), svaki poziv na zadovoljavanje "radikalnih potreba" (potrebe, koje u datom sustavu načelno ne mogu - ne smiju - biti zadovoljene - termin filozofskinje Agnes Heller). Svaka revolucija, naravno, ne uspijeva. Početni, partikularni, institucionalni zahtjev može konačno biti zadovooljen, ali oko takvih stožernih točaka borbe za promjenu zbilje događaju se i mnogo dublje i dalekosežnije promjene sustava, jezika i mišljenja.
Imam na umu zahtjeve poput onih za legalizaciju radničkih sindikata i osnovna radnička prava, pa zatim pokret za pravo glasa za žene. Žene su zaista dobile pravo glasa, većinom (tamo gdje pravo glasa uopće postoji) u prvoj polovici 20. stoljeća - to nije sad naprosto značilo, da je broj birača udvostručen: značio je, da se odnosi spolova dalekosežno i nepovratno mijenjaju - proces koji prožima život posljednjih generacija kao jedan od ključnih fenomena.
Zahtjev da se ukinu školarine za visoko škoovanje takva je stožerna točka, koja postaje uporište za polugu, koja može promijeniti čitav sustav. Re radi se samo o partikularnom zahtjevu da se za obrazovanje izdvoji 300 ili 500 milijuna kuna iz proračuna više - proračuna od 100 milijardi kuna godišnje, takvih želja i zahtjeva da se ovome ili onome više iz proračuna da ima na tisuče u svakoj državi, koja uopće ima državni proračun. Riječ je zaista o tome, da se time udara u srce uspostavljenog sustava odnosa, pa se stvara potencijal za bitnu promjenu. Sam zahtjev, kao i metoda borbe, imaju jednako bitan značaj i čine nerazlučivu cjelinu.
Na djelu su, naravno, kako to uvijek u povijesti biva, i suprutni, reakcionarni procesi u društvu, najbolje vidljivi u nekim rezultatima lokalnih izbora, nad čime se zgražaju neki komentatori (nadam se da ću sutra imati vremena napisati jedan komentar o tome).
Objavio sam tijekom proteklih mjeseca dana desetak brzih komentara o studentskom prosvjedu. Imam još mnogo bilješki, koje treba razraditi, mnogo literature, koju treba pročitati. Treba sad sjesti, i promisliti. Namjeravam tome posvetiti slijedeća dva mjeseca i do kraja srpnja napisati niz promišljenijih eseja, koji bi se mogli satkati u knjigu.