!... When it's good, then it's good, it's so good, 'till it goes bad ...!
Kako visim 24/7 na onom fuckin fejsu, a moram malo, upalo mi je u oko da rijesim poneki kvizic...
Pa sam našla ovaj s baš ovim odgovorom...
...Riješili ste KAKAV JE TVOJE TEMPERAMENT kviz i rezultat je SANGVIK (SANGVINIČAN TEMPERAMENT)-SNAŽNA I POSTOJANA OSOBA...
Tvoja vrsta temperamenta se zove Sangvik.Po ovome ti si snažna i postojana osoba.Tvoje emocije su jake i stalne su.Ti kada voliš voliš cijelim srcem i dušom,u potpunosti se predaješ,ali kada presječeš počinješ da mrziš.Kada nešto imaš voliš to samo da imaš za sebe.Ne varaš i nisi prevarnat ni u čemu.Kada se nečega prihvatiš potpuno si predan tome.Na tebe se uvijek može osloniti onaj kome pustiš da ti pridje dovoljno blizu.Jako si impulsivna osoba i u tebi je vulkan strasti.Kod tebe nema sredine ili si gore ili dole.Prihvataš sebe onakvog kakav jesi i to svi znaju.Čvrsto stojiš iza svih svojih postupaka makar bili i neispravni.Neinteresuje te mišljenje sredine radiš sve po svome.Ti živiš i postojiš,zbog onih koje voliš i svega do čega ti je stalo.
ah... moram se složiti s ovim...
to sam ja...
donekle...
ajmo redom...
jake i stalne emocije, kad volim - volim... Da! Ja ako nekog volim, dajem mu sve, dajem mu sebe bezuvjetno i to me toliko puta koštalo... ali kod mene je ta linija tanka jer kad jednom prestanem voljeti onoga koga sam voljela cijelom svojom biti., tu osobu zamrzim i sposobna sam cijelu vječnost toj osobi dokazivati da sam ja ta koja je bolja, da sam ja pobjednica i natirati ga da se kaje sto sam ga zamrzila... takva sam... sposobna sam za to...
osoba za oslonac... uvijek... biti cu tu i za slucajnog poznanika da mu pruzim ruku i da mu pružim pomoć u svim mojim krajnjim mogućnostima... zajebano je to što iz dana u dan saznajem kolika su ljudi zapravo gamad pa takvo stajalište iskorištavaju...
impulzivna osoba? ooo da... i to ne volim kod sebe... jer ta me impulzivnost ubija (i mene i tebe, dragi, priznaj!) jer zbog nje griješim... ponekad je jezik brzi od mozga... pa kazem sve ono sto ne bi smjela i sto ne trebam reci... ah... i onda kao sad sjedim sama u svojoj sobi, svoja 4 zida i dode mi da lupam glavom u jedan od njih...
čvrst stojim iza svojih stajališta... uvijek... i tu nema rasprave... zasto bi mjenjala nesto sto meni zvuci logicno i sto je meni pravo???
ali...
snažna i postojana osoba?
prihvaćanje sebe kakva jesam?
khm...
a trebalo bi to biti tako da bi bila savršena...
ali nisam...
jer opet dovodim u pitanje sebe..
zašto?
Nisam sretna... Nisam zadovoljna svojim životom...
Nisam...
Bojim se...
Kad sam s tobom... Sve je predivno... Sretna sam... zadovoljna svime oko sebe... Tvojim plavim okicama i savršenim osmjehom, činjenicom da nam je za tjedan dana godina dana veze... ajme...
Pa cak i one sitne prepirke i one vece... unesu u našu vezu to neko nenadano savršenstvo...
I onda odeš, ostaviš me samu s mojim mislima... i onda se sjetim kako si ono jednom otisao... i kako te svaki tren mogu izgubiti...
i zelim se promjeniti... ne zelim biti ja, ne zelim vise biti posesivna, naporna, sa toliko prejakom zeljom da budem uz tebe i s tobom...
ali shvati...
ti si moje utočište...
sad... kad me svi polako napuštaju, čak i oni koji su se kleli da ce zauvijek ostati sa mnom... svi polako nestaju... a ti si tu...
sad... kad zelim biti bilo gdje samo da nisam doma... ja zaboravljam da i ti imas svijet izvan mojeg, nasega... svijet kojeg ja nisam dio...
i naporna sam...
bili smo tri dana skupa, non stop... na Otoku koji ce i ove godine biti tvoj tron dva mjeseca... tvoj tron, a moj teret... jer odlaziš na ta dva mjeseca, daleko od mene, sad svim onim turiskinjama i sad svim onim curicama koje ce te opet cekati da zavrsis smjenu... a ja cu ti vjerovati i ja cu ludjeti jer ne želim prošlo ljeto, ne želim da me opet proganjaju price koje su me proganjale sve ovo vrijeme...
rekao si neces mi nikad reci sto si radio svo to vrijeme dolje... ali vec time znam... i koliko god trebala taj tvoj pogled kojim bi mi rekao sve to, onaj pogled da se sada kajes, mada lazan mozda... ah... ne znam...
eto... koliko te volim, toliko me i unistavas...
ali ti to znas i sam...
odlazimo u Rijeku... faks... ako se upisemo... a ja se nadam da ocemo... i onda cu se opet bojati da mi ne kliznes niz prste...
sada se bojim da grijesim...
zelim li stvarno biti pravnica?
u zadnje vrijeme ne vidim zadovoljstvo u tom poslu i imam filing da cu se izgubiti u njemu... da to nisam ja...
ali prekasno je da odustanem... pripreme su placene i sve je vec spremno za mene u tom svijetlu... a ja se bojim...
što ako to nisam ja?
da li bježim u tom smjeru samo da se maknem odavde, samo da pobjegnem od monotonije moga Grada ili jednostavno da... odem...