Od Jasenovca krećem uzvodno Unom uz bosansku granicu; neimpresivna Dubica i Kostajnica, još uvijek jadno izgledajući Dvor - kao da je rat završio pred koju godinu. Sama Una lagano meandrira kroz široku dolinu - no cesta je dobra, pregledna i vozna. U Dvoru za svaki slučaj tankam - ne znam kakve su cijene i čime se može plaćati u Bosni. Kod Dvora sam prešao u Bosnu, u „Republiku Srpsku“, i od Bosanskog Novog krenuo dalje uz Unu.
Malo sam se brinuo kako će me dočekati srpska policija i carinici, ali kad sam im mahnuo hrvatskim pasošem nasmiješili su se ko konobari kad uđeš u restoran i bez kontrole dokumenata mi mahnuli da uđem i poželjeli sretan put. Sad se Bosanski Novi zove Novi grad i službeni natpisi su na ćirilici, ali su svi natpisi dućana i lokala na latinici... no, do Bosanske Krupe Una se preljeva iz jednog jezera u drugo, s brojnim adama; otocima pod šumom. Dolina Une tu više nije tako široka, i cesta koja je prati postaje dinamičnija je i zavojitija. Una je preljepa je i svakih sto-dvjesto metara je novi slap. Kod Krupe se ulazi u 30-tak kilometara dugi kanjon, gdje je u stijeni probijena cesta tik uz Unu, i poznata željeznička "Unska" pruga.
Cesta kroz šumoviti kanjon je izvrsna, dobro položena i puna zavoja, vrlo zabavna za vožnju motorom. Kasno popodne sam došao do Bihaća i tamo razgledao taj grad na Uni – krasan je, iako je promet koma; ceste i glavni most se obnavljaju – ali su ljudi vedri i nasmijani, vrlo srdačni i komunikativni. To je i danas jedna od onih bosanskih multikulturalnih sredina gdje je normalno da sa katoličkog crkvenog tornja zvono pozove na misu a odmah zatim mujezin sa minareta džamije uči pozivajući na molitvu... takvu sam Bosnu poznavao i volio prije rata.
Post je objavljen 09.05.2009. u 14:36 sati.