Draga moja Plavooka...
Nije ovo prvo pismo koje Ti pišem, a koje vjerojatno nikad neće stići do Tvojih očiju... Nikad mi nije bila ni namjera uzburkavati Tvoj novi Život, vući te u neka prošla vremena.
Ti si bila uvijek... Nasmijana... Naivna... Nevina... Draga moja Plavooka...
Zapravo se ne sjećam nijanse tvojih očiju. Znam da su ovisno o dobu dana mijenjale nijanse, od sneno sive preko mirno zelene, ali posljednje sjećanje koje imam na njih bila je plava... Svjetla, hladna plava...
Jedno davno vrijeme, Nekad, bila si moj Sancho... Znaš to??? Jedno Vrijeme kad još nismo znale da postoji Nešto Drukčije... Draga moja Plavooka.
Ponekad sam Te i uspjela začarati Nekim Čudnim Pričama. Ponekad si zbog mene i sama pojurila na Vjetrenjače, znam. Ali nisu to bile Tvoje bitke, Draga moja Plavooka.
Sanjala si... Neki Bolji Svijet, neko Drugo Mjesto... I sanjala si o Ljubavi, Prijateljstvu, sanjala si sve ono u što sam ja počela gubiti vjeru.
Što nas je dovelo do ovog??? Naše razlike??? Pogled na svijet kojeg nikad nismo dijelile??? To što sam konačno krenula korak dalje od Snova i počela stvarati vlastitu Stvarnost???
Uvijek si željela shvatiti, Draga moja Plavooka, stvari koje su prelazile Granice Shvaćanja. Uvijek si tražila neki Smisao u mojim Tišinama, smisao kojeg nije bilo.
A što da Ti kažem???
Da sam otišla zbog nekog Višeg Cilja, da je to bila Prava Stvar za sve, da sam otišla tražiti Istinu ili...
Ne... Mala moja Plavooka...
Zadnji naši dani su bili brodolom, znaš i sama. Slutnja Promjene i oluja Preobrazbe...
Ponekad sam i naslutila Nešto... Neke moje Istine, no ono što sam željela bio je samo Mir... Možda malo Ljubavi i Sigurnosti.
Dvije posljednje napisane stvari sam našla, u zagrljaju Voljenog Anđela... Prvu nikada i nigdje. Šapnut ću ti nešto, znaš: Uvijek me bilo strah tražiti na Pravim Mjestima. U Sebi, recimo...
I vidi nas Sad:
Ti, Draga moja Plavooka, počinješ slutiti da Svijet nije u crbo-bijelim tonovima, da je ništa nikad ne ostaje isto i počinješ razumjeti nekoliko Misli koje te prestaju činiti Djetetom. Počinješ se boriti protiv onog što smatraš lošim, iako u sebi znaš da nešto takvo ne postoji. Uznemirava te nesigurnost svega, želiš se sakriti od Opasne Spoznaje, a opet se u Tebi rađa Inat i Snaga kakvu dosad nisi mogla ni zamisliti.
A ja sam, eto, Tu, uvijek sam bila... Ima dana kad sam dobro, zaista, kad živim i volim punim srcem... A opet ima dana kad ponovo potonem u Tišine i... Znaš... Nestanem.
Rekla si mi da smatraš da si od mene naučila mnogo, a da ja od Tebe nisam... Nije istina.
Što si Ti od mene naučila, Malena??? A ja... Ja od Tebe nikad nisam ni prestala učiti, Draga moja Plavooka.
(Još ću ti reći da si mi slomila srce jednom... U gradu negdje na sjeveru, pod Zvijezdama, svojim plavim pogledom. Ipak, Ti to nikad nećeš znati, ni naslutiti, Draga moja Plavooka.)
Post je objavljen 27.05.2009. u 14:09 sati.