Završio je još jedan dan u teatru života. Ja sam budan u kasne sate i razmišljam da je vrijeme da se napokon zaustavim. Ovih dana svaka misao ostaje nedovršena, ostaje negdje iza scene, iza zastora koji nikako da se do kraja digne. Sva ta nedovršenost rezultira Rizikom kojem svojim postupcima predajem svoj život na pladnju. Začudo taj čudni gospodin Rizik svaki put propusti uzeti ono što mu dajem i pruža mi novu priliku. Ne znam da li da mu zahvalim ili da zavidim onima kojima uzima. Što se moje budućnosti i prošlosti tiče, nova budućnost guta staru. Promjene opet dolaze kao dolazak novog glumca na pozornicu. Nova ljubav će uskoro postati stara zbog moje nemogućnosti osjećanja prema njoj, bar u onom smislu koja je meni pružena. Što reći kada znaš da se bliži kraj? Mrzim rastanke, to je nešto što me uvijek proždire iznutra. U međuvremenu se pojavio još jedan glumac iz budućnosti zbog kojeg se na trenutak moj zastor zanjiše. Dakle, kada zbrojim ovu dimenziju moga teatra, od dva glumca (Prvi iz prošlosti, a Drugi iz budućnosti), Drugi me uskoro napušta, dok Prvi još ostaje izvoditi predstavu, a uz sve to mu se uskoro pridružuje i Treći iz nove budućnosti. Zamislite sada koji je to…kaos. Ne razumijem pomalo ovu čudnu dimenziju. Toliko je jaka već dugo vremena da jednostavno nadilazi druge. Dok sada rabim već pomalo zapuštene moždane veze, osjećam kako ta sama činjenica na njih djeluje kao alergijska reakcija. Zaključak? Nema ga, kao i uvijek. Svijet je nedefiniran pa zašto bi i ja bio? Možda je to nekakva bijedna isprika, ali možda i u toj samoj isprici ima nekakvog tračka istine. Prosudite sami, ja mislim da ima.
Do skorašnje predstave Vaš… gospodin B.
Post je objavljen 27.05.2009. u 01:47 sati.