Cesto govorim o tome da je posljednja faza genocida njegovo negiranje,ali ne samo od onih koji su ga izvrsili nego i od naroda u cije je ime pocinjen.
Odlazak u Visegrad,samo jedno od mjesta genocida,na kojima sam razgovarala sa pedesetak svjedoka,na neki nacin me je u to jos vise uvjerio.
Jer,u gradu,u kojem danas doslovce zive tri Bosnjaka,bracni par i jedna zena,
u kojem su masovne egzekucije Bosnjaka vrsene u svako doba dana i noci,
na javnim gradskim povrsinama,pred ocima svih,genocid i danas traje upravo zato sto gradjani srpske nacionalnosti odbijaju svaku pricu o njemu.
Samo jedan bosanski Srbin je pristao govoriti.Kada sam ga pitala zasto sutnja,zasto negiranje,odgovorio je:"Jer su svi u tome imali neke koristi..."Ali,
upravo u tom dijelu rada u kojem sam dokazivala da je genocid i socijalni projekat,pojavilo se uvjerenje da ne postoje narodi koji su imuni na genocid,
na genocidne ideologije,i ono je eliminisalo pocetnu ljutnju.
Post je objavljen 25.05.2009. u 14:35 sati.